Šta je on zaista značio svetu i nama?
Čini mi se da mogu da ispričam dva događaja kojima sam prisustvovao kao njegov prevodilac, a koji to pomalo objašnjavaju.
Juli 1975. godine. U Helsinkiju se skupilo trideset šefova država ili vlada – 15 članica NATO-a, 7 članica istočnoevropskog pandana te organizacije, Varšavskog pakta, i 13, kako smo tada govorili, "nn-država", nezavisnih ili neutralnih. Konferencija za međunarodnu bezbednost i saradnju, KEBS, pretvara se u organizaciju, donosi se zajednički završni dokument. Time se ukida "hladni rat", dolazi do uzajamnog popuštanja pre svega SAD i SSSR. U toku dvogodišnjih pregovora između Istoka i Zapada, koji su prethodili, Tito je odigrao važnu ulogu, ali neću da se vraćam na dokumenta, nego da opišem čemu sam prisustvovao. KEBS će se dvadeset godina kasnije pretvoriti u OEBS – jednu od velikih multilateralnih organizacija.
Prostorije, a pogotovu saloni kompleksa zvanog "Finlandija" nisu bile dovoljno velike za takav skup. U pauzama bi nastajala neopisiva gužva, jer bi se po 30 predsednika i premijera, njihovi ministri inostranih poslova, ađutanti, lekari i prevodioci trudili da se dokopaju kafe ili sokova. I nehotice bi ti se lakat našao u bradi tadašnjeg predsednika Kipra, vladike Makariosa, ili na ramenu rastom malenog predsednika Rumunije Čaušeskua. Kad bi se kroz tu gomilu kretali Brežnjev ili Ford, tadašnje vođe SAD i SSSR, njihovi telohranitelji bi nemilosrdno i neučtivo gurali u stranu sve prisutne, pa i druge šefove država, da bi njihove gazde prošle. Ali kada bi se Tito sam kretao kroz tu gužvu, a on je koristio priliku da pokaže da ume da razgovora na ruskom, nemačkom, engleskom i francuskom, ostali političari su se pred njim mahinalno sklanjali u stranu, kao što se Crveno more otvaralo pred Mojsijem. Preterujem? Bilo je tako, a nije se radilo o učenicima škola ili radnicima, koje su kod nas na silu izvodili da bi ga pozdravljali.
Drugi primer, sastanak na vrhu komunističkih i radničkih partija u istočnom Berlinu, jun 1976. godine. Moskva pokušava da ponovo stvori neku međunarodnu organizaciju kojom će dominirati. Jugoslovenska partija sa Titom na čelu se protivi. Velika sala u kojoj treba da posedaju svi šefovi. Mnogi su već zauzeli svoja mesta. Sticajem okolnosti – ili zahvaljujući veštini našeg protokola – Tito ulazi poslednji. Svi ostali, koji su se međusobno pozdravljali kao drugovi uz šale i prisne razgovore, jer se odavno poznaju, spontano ustaju i počinju da aplaudiraju. Stajao sam iza Titovih leđa i posmatrao Brežnjeva. Rasejano je ustao, zapljeskao, pa shvatio šta se događa, kome odaje poštovanje i spustio ruke. Ostali su nastavljali sve burnije, pa je uz veoma kiseo osmeh i on još dva-tri puta udario dlanom o dlan, kao kad se nekom ne sviđa pozorišna predstava, ali ipak učtivo aplaudira. Onda je Tito mahnuo rukom i tako pozvao prisutne da sednu i da se počne sa radom, iako, naravno, nije on predsedavao, nego nemački domaćin Erih Honeker. Ni to nije bila režija, nego, čini se, prirodna reakcija. Nije to bio nikakav domaći kongres, nego skup vođa svih istočnoevropskih i nekih zapadnoevropskih stranaka.