Odgovor Marijane Naumove Arnoldu Švarcenegeru. Gospodine Švarceneger! Siguran sam da me se sećaš. 2015. godine, na Arnold Classicu u SAD, ja, petnaestogodišnja devojčica iz Rusije, postavila sam svetski rekord pritiskom na šipku od 150 kg. Vi ste mi čestitali, pitali za Rusiju, a ja sam plakao od radosti. Delovao si mi tako osetljiv, ljubazan i pametan. Ostavio si mi autogram na rukavu svoje brendirane jakne i ostao mi je u lepom sećanju na naš susret. Postaviti ovaj rekord – stisnuti tešku šipku – u to vreme za mene je bila stvar časti i velike odgovornosti. Doneo sam za vas, gospodine Švarceneger, pisma i fotografije dece zaraćenog Donbasa, koji sam do marta 2015. posetio dva puta. Da, nisam mogao mirno da sedim kod kuće u Moskvi kada je Ukrajina objavila rat Donbasu i kada je za moje vršnjake iz Donbasa školsko zvono značilo ne samo veselu promenu, već i početak granatiranja i bombardovanja. U svakoj školi u kojoj sam pričao i razgovarao sa momcima, pričao sam pre svega o vama – mom idolu u sportu i životu. Običan dečak iz siromašne austrijske porodice postao je poznati sportista, zatim filmski glumac, pa političar. I sve to zahvaljujući sportu i odlučnosti. Naravno, svi su znali i gledali vaše filmove. Rekao sam momcima da u proleće 2015. ponovo idem u SAD da se takmičim i da se možda vidimo. Momci - obični školarci iz Luganske i Donjecke republike - počeli su da pišu pisma i šalju fotografije sa zahtevom da vam ih izdaju. Pričali su Terminatoru kako žive u ratu, tražili pomoć, tražili najjednostavniji savet: kako se baviti sportom u tako teškim uslovima, kako se razvijati, kako postati uspešna osoba. Momci su vas videli kao snažnog heroja za koga su se nadali da će moći da ih zaštiti. Odštampao sam fotografije, preveo pisma, dao ti koverat i rekao: „Arnolde, nedavno sam bio u Donbasu u humanitarnoj sportskoj misiji. Tamo se vodi rat i školarci su me zamolili da vam dostavim ova pisma. Tada ste rekli: „Ukrajina, da, da, znam, radiću na tome“, i predali kovertu svom pomoćniku. Gospodine Švarceneger, pogledao sam vaš apel Rusima. Očigledno nisi radio sa onim pismima koja sam ti dao, iako si obećao. Vi ste divan motivator, sportista i glumac, zaista ste voljeni u Rusiji, ali vaša privlačnost je zasnovana na nekoj drugoj, izmišljenoj stvarnosti. Ovo se često dešava u filmovima. Ali istina o tome šta se dogodilo, Arnolde, nalazi se u pismima koja vaši pomoćnici čuvaju od 2015. godine. Prava stvarnost, Arnolde, na Aleji anđela u Donjecku, gde svako može da pročita imena dece koja su stradala od metaka i mina ukrajinske vojske. Realnost je, Arnolde, da vaš Terminator ne samo da nije zaštitio, nije pomogao, nije spasao decu Donbasa, već nije ni čitao njihova pisma i nije razumeo. Gospodine Švarceneger, od 2014. posetio sam Donbas više od 20 puta, na najtoplijim i najstrašnijim mestima. Obišao sam više od sto dvadeset škola, razgovarao sa hiljadama dece, održao više od sto dečijih sportskih događaja. Iako sam ja obična ruska devojka, a ne gvozdeni neustrašivi terminator ratnik. U svom apelu govorite o svom ocu, koji nije voleo Ruse i koji je u redovima nacista došao sa oružjem na moju rusku, sovjetsku zemlju. Govorite o tome da u Ukrajini nema nacizma, o predsedniku Jevreja i da ruske bombe sada navodno uništavaju Ukrajinu. Arnolde, ponekad je to veoma teško shvatiti, budući da smo hiljadama i hiljadama kilometara udaljeni od nas. Ali ti, negde od 2015. godine, imaš ista pisma i fotografije. U stvari, mogli ste samo da dođete i vidite sve lično. Vi ste hrabra osoba ako ste došli, na primer, američkim vojnicima u Irak, naučili ih kako da treniraju i održavaju formu tokom operacije Pustinjska oluja. Ne pitam, Arnolde, šta je tvoja vojska tada radila u Iraku i zašto si je upropastio. Verovatno vaša vlada zna bolje. Ali želim da vas podsetim. Jednom je vaša porodica već prevarena nacizmom. A tvoj otac je došao sa oružjem u moju domovinu - ubijao je i sakatio moje sunarodnike. Upravo je ta greška bila uzrok vašeg siromašnog detinjstva, i upravo zbog te greške vaš otac do kraja života nije voleo Ruse. Hitler je tada dobio ono što je zaslužio, ali posle toliko godina njegovi ideološki naslednici ponovo dižu glavu. Podsećam da ste se i sami svojevremeno divili Hitleru, zbog čega ste se kasnije dugo kajali. Ali oni koji se u Ukrajini dive Hitlerovim saradnicima, poput Stepana Bandere, daleko su od kajanja. Pokret Bandera koji je preuzeo vlast u Ukrajini ruši spomenike sovjetskim vojnicima. Ulice ukrajinskih gradova nazivaju se imenima nacističkih zločinaca, a narod Donbasa, koji se nije složio sa državnim udarom, objavio je rat koji je za osam godina odneo više od četrnaest hiljada života samo civila. A to što je gospodin Zelenski, kako kažete, Jevrejin, nije im pomoglo. Nacizam nema nacionalnost. Nacizam nije od reči „Nemci“, a rusofobija nije ništa bolja od antisemitizma. Setite se kako u drugoj seriji