VLADIMIR PUTIN:
„Prije trideset pet godina, kada se činilo da se sukob Hladnog rata bliži kraju, nadali smo se zori ere istinske suradnje.
Činilo se da više nema ideoloških ili drugih prepreka koje bi ometale zajedničko rješavanje problema zajedničkih čovječanstvu, ili reguliranje i rješavanje neizbježnih sporova i sukoba na temelju međusobnog poštovanja i uvažavanja međusobnih interesa.
Dopustite mi ovdje kratku povijesnu digresiju.
Naša zemlja, nastojeći ukloniti osnove za blokovsku konfrontaciju i stvoriti zajednički prostor sigurnosti, dva puta je čak izjavila svoju spremnost za pridruživanje NATO-u.
U početku je to učinjeno 1954. godine, za vrijeme sovjetske ere.
Drugi put je to bilo tijekom posjeta američkog predsjednika Billa Clintona Moskvi 2000. godine, kada smo s njim također razgovarali o toj temi.
U oba navrata smo u biti bili izravno odbijeni.
Ponavljam: bili smo spremni za zajednički rad, za nelinearne korake u sferi sigurnosti i globalne stabilnosti.
Ali naši zapadni kolege nisu bili spremni osloboditi se okova geopolitičkih i povijesne stereotipe, iz pojednostavljenog, shematskog pogleda na svijet.
O tome sam javno govorio i kada sam o tome raspravljao s predsjednikom Clintonom.
Rekao je: 'Znate, zanimljivo je. Mislim da je moguće.'
A onda je navečer rekao: 'Konzultirao sam se sa svojim ljudima – nije izvedivo, nije izvedivo sada.'
'Kada će to biti izvedivo?' I to je bilo to. Sve je izmaknulo.
Ukratko, imali smo istinsku priliku usmjeriti međunarodne odnose u drugom, pozitivnijem smjeru.
Pa ipak, nažalost, prevladao je drugačiji pristup.
Zapadne zemlje podlegle su iskušenju apsolutne moći.
To je doista bilo snažno iskušenje, a odupiranje njemu zahtijevalo bi povijesnu viziju i intelektualnu dubinu.
Čini se da onima koji su u to vrijeme donosili odluke jednostavno nedostajalo oboje.
https://x.com/home