Neke će ovo rasplakati, ali suze su zdrave za dušu...
Evo nekih podataka. Rast prošle godine bio je vrtoglavih 4,3%, nezaposlenost samo 2%, tekući račun bio je u pozitivnom teritoriju, dug prema BDP-u bio je nešto veći od 20%, a tekući fiskalni deficit bio je skromnih 1,8%.
U normalnim okolnostima, ovakvi pokazatelji smatrali bi se dokazom uzornog gospodarstva kakvog bi Međunarodni monetarni fond (MMF) želio da svi slijede. Svakako ne bi držao dužnosnike budnima noću, za razliku od mnogih drugih.
No nažalost, ovo nije neki pin-up primjerak uključenog zapadnog ekonomskog upravljanja. Umjesto toga, odnosi se na Rusiju, koja je sada u četvrtoj godini rata s Ukrajinom.
I ukazuje na gospodarstvo koje, iako pokazuje očite znakove stresa , lako može održavati sukob dugi niz godina u budućnosti.
Od samog početka,
zapadno razmišljanje o ruskoj sposobnosti da podrži svoju tekuću „specijalnu vojnu operaciju“ bilo
je oblikovano naivnošću i pustim željama.
Prvo, prilično se široko izvještavalo da je Putin terminalno bolestan i da je njegova invazija stoga bila posljednje, očajničko bacanje kocke. Tri i pol godine kasnije, čini se da je još uvijek prilično lošeg zdravlja.
Tada su sankcije dovele Rusiju na koljena, s onim što se smatralo najvećim i najučinkovitijim paketom takvih mjera ikad pokušanim. Nisu.
U tom slučaju, Rusiji je bilo relativno lako zaobići sankcije ili pronaći alternativne trgovinske partnere kako bi popunili praznine koje su ostavili bivši zapadni dobavljači i kupci.
Ovako, Europa i dalje kupuje znatne količine nafte, dizela i plina od Rusije , a SAD su izdale višestruka izuzeća od uvoza, od gnojiva do, bizarno, nuklearnih gorivnih šipki.
Zaključak je da sankcije nisu djelovale kako su trebale. Najnoviji, 18. takav paket mjera Europske unije jednako je vjerojatno da će propasti.
Rusija priznaje da se teško nosi sa situacijom bez uobičajeno trgovane zapadne robe. Jedan od razloga zašto je najveći ruski proizvođač automobila, Avtovaz, ovog tjedna smanjio proizvodnju bile su sve veće poteškoće u nabavi potrebnih komponenti.
Ali nužda je majka izuma, a rusko gospodarstvo pokazuje se daleko otpornijim nego što se općenito pretpostavlja.
Toliko otporan, zapravo, da je režim nedavno ponovno uveo fiskalna pravila suspendirana za vrijeme pandemije. Nacionalni fond bogatstva još uvijek ima imovinu vrijednu 2% BDP-a, stanje gotovine u trezoru iznosi 3,5%, a rezerve iznose 350 milijardi dolara (257 milijardi funti), čak i ako se zanemaruje otprilike 280 milijardi dolara ruske imovine zamrznute sankcijama u Euroclearu i drugdje.
Ruski ekonomski rezervni mehanizmi su više nego dovoljni da Putin nastavi svoj rat u Ukrajini gotovo na neodređeno vrijeme.
Nakon pritiska nekih država članica, MMF je obustavio svoje uobičajene procjene ruskog gospodarstva prema "članku IV", ostavljajući malo prostora za autoritativno vanjsko praćenje onoga što se stvarno događa u gospodarstvu.
Na primjer, možemo biti prilično sigurni da je inflacija znatno iznad službeno zabilježene razine od 10%. Zašto bi inače ruska središnja banka i dalje održavala kamatnu stopu od 20%?
I te iste visoke kamatne stope uzrokuju naglo usporavanje gospodarstva, s prodajom automobila koja je ove godine pala za četvrtinu. Čak i sam režim priznaje značajan pad; ministar gospodarstva Maksim Rešetnikov upozorio je prošli mjesec da je gospodarstvo na rubu recesije.
Ali nakon pregrijavanja u protekle dvije godine, ovo je u nekim aspektima nužna korekcija i samo po sebi neće uzrokovati da Putin umanji svoje ratne ciljeve.
Održavano visokim razinama vojne potrošnje - možda čak i do 8% BDP-a - rusko gospodarstvo je daleko od potpunog kolapsa koji mnogi zapadni komentatori zamišljaju.
Nije ni iznenađujuće da se Ukrajinci hvataju za ideju ruskog ekonomskog kolapsa kao spas; treba im dati neki razlog za nadu. Veliki prosvjedi protiv Volodimira Zelenskog ovog tjedna, prvi takve vrste od početka rata, sugeriraju da je strpljenje na izmaku.
Štoviše, postoje presedani za upravo takvu imploziju, a najznačajniji je onaj u Njemačkoj pred kraj Prvog svjetskog rata. Došlo je do točke u kojoj njemačko gospodarstvo nije moglo održati svoju ratnu osnovu.
Njemački slom mogao se dogoditi i ranije da nije bilo boljševičke revolucije koja je izvela Rusiju iz rata i oslobodila Njemačku drugog fronta.
No zasad postoji malo čvrstih dokaza da se ista stvar događa u današnjoj Rusiji. Na prvi pogled, Putin ima dovoljno resursa za nastavak. Demografsko smanjenje stanovništva, pogoršano užasnim gubitkom koji rat uzima ruskoj mladeži, predstavlja veliku prijetnju dugoročnom ekonomskom zdravlju.
Ali to je problem za budućnost. Mnogo je stvari koje bi u međuvremenu mogle srušiti Putina; nažalost, gospodarstvo očito nije jedna od njih.
Trump prijeti 100%-tnim tarifama onima koji uvoze iz Rusije ako Rusija ne zatraži mir, ali malo tko ga shvaća ozbiljno. Ako bi Indija i Kina prestale kupovati rusku naftu, bile bi prisiljene tražiti alternativne opskrbe, što bi uzrokovalo vrtoglavi porast cijene nafte.
Bilo kakva Trumpova akcija u vezi sa sekundarnim tarifama u svakom bi slučaju izazvala žestoke kineske protumjere, uključujući vjerojatnu zabranu izvoza rijetkih zemalja u SAD. Trump bi ubrzo otkrio da nema sve karte u rukama.
Alternativno, zapadni saveznici mogli bi izgladnjivati Rusiju do pokornosti daljnjim snižavanjem cijene ruskog izvoza nafte. Bez ovog izvora prihoda, rusko gospodarstvo bi se uskoro našlo u ozbiljnim problemima.
EU je prošli tjedan smanjila ograničenje cijena – provedeno odbijanjem osiguranja brodova za bilo što skuplje – sa 60 dolara po barelu na 47,6 dolara. No SAD se još nije složio. Štoviše, ograničenje u praksi oduvijek nije imalo dovoljno snage. Rusija je pronašla više načina da ga zaobiđe.
Žao mi je što to moram reći, ali rusko gospodarstvo, ako možda ne i njezin narod, sposobno je još dugo održavati trenutno ludilo.
https://www.telegraph.co.uk/business/2025/07/24/dont-bank-on-russian-economic-collapse-save-ukraine/
------------------------------------
Nismo uspjeli vojno pobijediti Rusiju, ali smo ih onda išli pobijediti ekonomski.
Međutim, nismo ih uspjeli pobijediti ni ekonomski.
Najgore je to što su sve sankcije i tarife koje smo im nametnuli više naštetile nama nego njima.
Što sad da radimo?