Dopustite mi da vam kažem nešto što već znate, ali previše se bojimo reći naglas: Sirije više nema. Ne samo fizički, već i duša, njezin zajednički identitet, njezina mogućnost suživota. I uništili smo je. Ne samo "režim", ne samo "pobunjenike", ne samo strane aktere, već kolektivno "mi", iznutra i izvana, koje je dopustilo da vladaju ideologija, osveta i neznanje.
Nisam odrastao misleći o sebi kao o "autsajderu". Rođen u Alepu 1987., živio sam rame uz rame s Kurdima, sunitima, kršćanima, Armencima, alavitima. Moje sveučilište bilo je miješano, moji prijatelji su postili tijekom ramazana, a ja sam im se pridružio. Nije bilo razgovora o tome tko je više Sirijac, tko pripada. Jednostavno smo bili.
Ali rat mijenja ljude. On skida kožu s identiteta i otkriva trulež do kostiju. Jednog dana dijelite obroke, a sljedećeg vas pitaju jeste li "autsajder", kao da četiri generacije rođenja i pokopa u Siriji nisu dovoljne da se nabroje. Kao da džihadist iz Čečenije koji je upravo prešao granicu s kalašnjikovom ima više prava na zemlju nego ja.
Nasilje nije bilo samo u mecima ili bombardiranjima, već u promjeni. Prijatelji su postali stranci, susjedi su postali tamničari. Manjine su postale pregovarački aduti u ratu koji nisu sami počinili, demonizirane zbog navodnih zločina koje nikada nisu počinili.
Uzmimo za primjer Alavite. Zajednica koja je sada kolektivno kažnjena, izgladnjela i žrtveni jarci. Nisu li i oni Sirijci? Love ih, spaljuju s njihovih zemalja, brišu u tišini.
Zaboravljamo - ili biramo zaboraviti - da Assadov režim nije bio sektaški monolit. Većina njegovog političkog i financijskog aparata bila je sunitski. Pa ipak, nekako, Alaviti nose izvorni grijeh. Nekako su i Druzi sada osumnjičeni. Nijansa nestaje tamo gdje ideologija počinje.
Dozvolite mi da budem jasan: Ovo nije obrana Assada. To je apel za iskrenost. Ako ne možemo odvojiti djela bivšeg režima od etničkih skupina i sekti koje su s njim povezane, nismo ništa bolji od onih koji religiju koriste kao mač. Ako je ISIS bio 100% sunitski i nismo krivili sve sunite, zašto onda krivimo sve alavite za Assada?
Ovo je genocid kroz šutnju, raseljavanje kroz iskrivljavanje. I nije počelo s Assadom. Alaviti su pobjegli u planine prije nekoliko generacija s razlogom. Bili su progonjeni stoljećima prije nego što je riječ "Ba'ath" uopće postojala. Ovo nisu nove napetosti, to su stare rane, ponovno otvorene i zaražene katarskom propagandom i fanatizmom financiranim petrodolarima.
Neki ljudi još uvijek govore o obnovi Sirije. Čime? Potvrdama o našim izdajama na društvenim mrežama? Video snimkama uništenih crkava i džamija? Naše sektaške mržnje sada su arhivirane, označene, s titlovima i pretražive. Nema zaborava. Nema iscjeljenja kada se rana stalno ponavlja.
U egzilu postoji brutalna vrsta jasnoće. Kad se ogolite zastave i mita, ostaje istina. A istina je: Sirija, kakvu smo poznavali, je gotova. Pala je zbog našeg neznanja, sektaškog sljepila, zbog našeg neuspjeha da jedni druge vidimo kao ljude prije nego što smo se međusobno označili kao neprijatelje.
Oplakujemo zemlju koja više ne postoji. Nosimo njezin leš u sjećanjima. Ali nemojte se zavaravati, ne gledamo unatrag. Samo odbijamo lagati o onome što je pred nama.
Nisam odrastao misleći o sebi kao o "autsajderu". Rođen u Alepu 1987., živio sam rame uz rame s Kurdima, sunitima, kršćanima, Armencima, alavitima. Moje sveučilište bilo je miješano, moji prijatelji su postili tijekom ramazana, a ja sam im se pridružio. Nije bilo razgovora o tome tko je više Sirijac, tko pripada. Jednostavno smo bili.
Ali rat mijenja ljude. On skida kožu s identiteta i otkriva trulež do kostiju. Jednog dana dijelite obroke, a sljedećeg vas pitaju jeste li "autsajder", kao da četiri generacije rođenja i pokopa u Siriji nisu dovoljne da se nabroje. Kao da džihadist iz Čečenije koji je upravo prešao granicu s kalašnjikovom ima više prava na zemlju nego ja.
Nasilje nije bilo samo u mecima ili bombardiranjima, već u promjeni. Prijatelji su postali stranci, susjedi su postali tamničari. Manjine su postale pregovarački aduti u ratu koji nisu sami počinili, demonizirane zbog navodnih zločina koje nikada nisu počinili.
Uzmimo za primjer Alavite. Zajednica koja je sada kolektivno kažnjena, izgladnjela i žrtveni jarci. Nisu li i oni Sirijci? Love ih, spaljuju s njihovih zemalja, brišu u tišini.
Zaboravljamo - ili biramo zaboraviti - da Assadov režim nije bio sektaški monolit. Većina njegovog političkog i financijskog aparata bila je sunitski. Pa ipak, nekako, Alaviti nose izvorni grijeh. Nekako su i Druzi sada osumnjičeni. Nijansa nestaje tamo gdje ideologija počinje.
Dozvolite mi da budem jasan: Ovo nije obrana Assada. To je apel za iskrenost. Ako ne možemo odvojiti djela bivšeg režima od etničkih skupina i sekti koje su s njim povezane, nismo ništa bolji od onih koji religiju koriste kao mač. Ako je ISIS bio 100% sunitski i nismo krivili sve sunite, zašto onda krivimo sve alavite za Assada?
Ovo je genocid kroz šutnju, raseljavanje kroz iskrivljavanje. I nije počelo s Assadom. Alaviti su pobjegli u planine prije nekoliko generacija s razlogom. Bili su progonjeni stoljećima prije nego što je riječ "Ba'ath" uopće postojala. Ovo nisu nove napetosti, to su stare rane, ponovno otvorene i zaražene katarskom propagandom i fanatizmom financiranim petrodolarima.
Neki ljudi još uvijek govore o obnovi Sirije. Čime? Potvrdama o našim izdajama na društvenim mrežama? Video snimkama uništenih crkava i džamija? Naše sektaške mržnje sada su arhivirane, označene, s titlovima i pretražive. Nema zaborava. Nema iscjeljenja kada se rana stalno ponavlja.
U egzilu postoji brutalna vrsta jasnoće. Kad se ogolite zastave i mita, ostaje istina. A istina je: Sirija, kakvu smo poznavali, je gotova. Pala je zbog našeg neznanja, sektaškog sljepila, zbog našeg neuspjeha da jedni druge vidimo kao ljude prije nego što smo se međusobno označili kao neprijatelje.
Oplakujemo zemlju koja više ne postoji. Nosimo njezin leš u sjećanjima. Ali nemojte se zavaravati, ne gledamo unatrag. Samo odbijamo lagati o onome što je pred nama.
a vidim da te ruske baze u siriji jako bole i to mi je veoma drago ps u ovom konfliktu navijam za izrael posto ne mogu podrzavati teroriste nikad ma kako se oni zvali ipak imam trunke postovanja i razuma za razliku od nekih drugih
