PSIHOLOGIJA..............

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Da li ste ispunili Vašu građansku-forumašku dužnost?

izbori.jpg


FIK (Forumaška izborna komisija) Vas obaveštava da još uvek možete obaviti glasanje na svom biračkom mestu:

http://forum.krstarica.com/threads/125360
 
Na drugim temama sam pisao razne stvari koje mislim da bi ovde mogle da nađu mesto. Ko zna, možda nekome bude i interesantno:

Evo šta psihoanalitičar O. Fenichel kaže o strahu:

STRAH
a108.gif


Biološka bespomoćnost odojčeta dovodi ga, neizbežno, u stanje mučne visoke tenzije. Stanja u kojima je organizam preplavljen velikim brojem ekscitacija (nadražaja) koje prelaze granice onoga čime on može da upravlja, nazivaju se „traumatska stanja“. Patnja izazvana prvim neizbežnim traumatskim stanjima, još uvek neizdiferencirana i zato neidentična sa kasnijim određenim afektima, jeste ZAJEDNIČKI KOREN RAZLIČITIH KASNIJIH AFEKATA, pa sigurno i STRAHA.
Sigurno je da „Ja“ nije aktivno stvorilo taj primarni strah; njega su stvorili spoljašnji i unutrašnji stimulusi, još nesavladani, i sve dotle dok se doživljava kao svesno mučno osećanje, DOŽIVLJAVA SE PASIVO, KAO NEŠTO ŠTO SE DEŠAVA „JA“ I ŠTO TREBA DA SE PODNESE.

Kasnije se iskustva nalik na primarni strah sreću kod žrtava nekog traumatskog događaja. NEKONTROLISANI NASTUPI IZBEZUMLJENOG STRAHA, koji se doživljavaju kao nešto strašno, što preplavljuje bespomoćnu ličnost, čine TIPIČAN SIMPTOM TRAUMATSKIH NEUROZA. Slična vrsta straha se oseća kada je jedna seksualna (a možda i agresivna) ekscitacija sprečena u svom normalnom toku.

Na taj način postaje verovatno da je TRAUMATSKI STRAH, ILI PANIKA, dinamički isto što i PRIMARNI STRAH – način na koji se NEDOVOLJSNOST SPOSOBNOSTI ZA UPRAVLJANJEM, stanje preplavljenosti ekscitacijama, oseća PASIVNO I AUTOMATSKI.
 
Kada dete nauči da kontroliše svoje pokrete, onda namerne akcije zamenjuju proste reakcije rasterećenja; ono sada može da PRODUŽI VREMENSKI PERIOD IZMEĐU STIMULUSA I REAKCIJE i da postigne izvesnu TOLERANCIJU PREMA TENZIJAMA. Na taj način stečena karakteristična sposobnost da se mogu „činiti pokušaji“ menja odnos „Ja“ prema njegovim afektima. U početku su afekti ARHAIČNI SINDROM RASTEREĆENJA, koji preuzimaju mesto voljnih akcija u izvesnim ekscitiranim uslovima. Sada „JA“ KOJE SE RAZVIJA UČI DA „PRIPITOMLJUJE“ AFEKTE I DA IH KORISTI ZA SVOJE KASNIJE CILJEVE. To isto važi i za STRAH.

Ideja o opasnosti javlja se zajedno sa imaginacijom, koja je sposobna da predvidi stvari, i s planiranjem odgovarajućih kasnijih akcija koje proističu iz imaginacije.

RASUĐIVANJE „JA“ GOVORI DA JEDNA SITUACIJA KOJA NIJE TRAUMATSKA MOŽE TO DA POSTANE.Ta rasuđivanja se, očigledno, javljaju u uslovima koji su slični onima koje stvara sama traumatska situacija, ali mnogo manje intenzivni. I to „Ja“ isto tako doživljava kao strah. Međutim, koliko je taj strah različit od prvobitne panike?Umesto nastupa straha doživljava se, manje ili više, UMEREN STRAH KOJI SE KORISTI KAKO SIGNAL ILI MERA ZAŠTITE.
 
Često se sreće KOMPLIKACIJA KOJA SE JAVLJA KOD NEUROTIČKOG STRAHA. Ponekad IŠČEKIVANJE OPASNOSTI, umesto da izazove koristan strah, koji bi služio da se izbegne traumatsko stanje, izaziva BAŠ TRAUMATSKO STANJE.

Zaključak „Ja“: „opasnost na pomolu“, praćen je PANIKOM; „Ja“ je stavilo u dejstvo nešto što ne može kontrolisati. POKUŠAJ DA SE PRIPITOMI STRAH NIJE USPEO, I PRVOBITNA DIVLJA PANIKA SE PONOVO VRATILA I OBUZELA „JA“. To se događa ako je čitav organizam u stanju tenzije koja bi se mogla opisati kao LATENTNA PRIPEMA ZA PROVALU PANIKE.

Ocena „Ja“ da je opasnost tu ima tada EFEKAT ŠIBICE U BURETU BARUTA. Namera da s upali šibica kako bi se dao signal promašila je cilj jer oslobađa ogromnu energiju, neuporedivo moćniju od ograničenih snaga sile koja je pokušala da upotrebi šibicu.
 
NAJOSNOVNIJI STRAH je, očigledno, povezan sa fiziološkom nesposobnošću deteta da zadovolji svoje pulsije.
Prvi strah je PREVERBALNI STRAH od doživljavanja daljih traumatskih stanja.
Ideja da bi NAŠI SOPSTVENI INSTIKTIVNI PROHTEVI MOGLI BITI OPASNI (ŠTO JE NAJDUBLJA OSNOVA SVIH PSIHONEUROZA) proizilazi iz tog straha.

Ali to ne znači da je „Ja“ neprijateljski raspoloženo prema instiktivnim pulsijama od samog početka ili da je neprekidno u strahu da će biti savladano suviše intenzivnim unutrašnjim težnjama. Pošto „Ja“ uči da upravlja i aktivno zadovoljava svoje pulsije, njemu neće biti potrebno da stvara strah ove vrste pošto stekne takvu sposobnost. A ČINJENICA JE DA SE ZDRAVE ODRASLE OSOBE NE PLAŠE SVOJIH PULSIJA.

Izvesni neurotičari koji se još uvek PLAŠE DA DOŽIVE UZBUĐENJE, BAR ONO KOJE PRELAZI IZVESTAN INTENZITET, ne čine to zbog primarnog „straha od intenziteta sopstvenih uzbuđenja“, već zato što su ih DRUGI TIPOVI STRAHA PRIMORALI DA BLOKIRAJU PRIRODAN TOK SVOJIH UZBUĐENJA, pretvarajući zadovoljstvo u intenziveno nezadovoljstvo.

Sve to dovodi, pre ili kasnije, do STRAHA DA SPOLJAŠNJA SREDSTVA ZADOVOLJENJA MOGU DA IZOSTANU.
To je „STRAH OD GUBITKA LJUBAVI“ ili, možda još pre, GUBITKA POMOĆI I ZAŠTITE. Taj strah je intenzivniji neko što bi bio kada bi predstavljao samo racionalni sud o realnoj opasnosti, jer je PRVO SAMOUVAŽAVANJE REGULISANO SPOLJAŠNJIM SREDSTVIMA, TAKO DA GUBITAK POMOĆI I ZAŠTITE ZANČI, ISTO TAKO I GUBITAK SAMOUVAŽAVANJA!!!

„Ja“ koje je VOLJENO oseća se JAKIM.
Ono koje je bilo NAPUŠTENO oseća se SLABIM I IZLOŽENIM OPASNOSTI.
„Ja“ koje je VOLJENO plaši se MOGUĆNOSTI DA BUDE NAPUŠTENO.
 
Još nešto od Fenichela:

"Ponekad se sećamo izvesnih činjenica kao takvih, ali njihove veze, njihov značaj, njihova emocionalna vrednost su potisnuti. Konflikti nastaju kada se pojave nova iskustva povezana sa onim što je ranije bilo potisnuto. Potisnuti elementi imaju tada tendenciju da iskoriste novi događaj kao priliku za izbijanje; oni teže da premeste svoju energiju na njega, da pretvore novi događaj u "derivat".
Ponekad uspeva tendencija da se iskoristi jedno takvo premeštanje kao sredstvo za postizanje rasterećenja. Ako se analiziraju NEUROTIČKA PRETERIVANJA koja se sastoje u EMOCIONALNOM PRECENJIVANJU neke stvari koja je relativno beznačajna, rezultati pokazuju da su to derivati elemenata koji su bili potisnuti; emocionalna verdnost, očigledno apsurdna, postaje razmljiva ako se posmatra kao rezultat premeštanja."
 
A sad malo da pređemo sa psihoanalize, na transakcionu analizu:

Veoma interesantno u TA je koncept "DRESA". On podrazumeva pacijentov nastup i držanje, kao i način na koji odgovara na podsticaje roditeljskog "hajde".

Psihoanalitička ideja "odbrambenog mehanizma", Jungov koncept "stava", Adlerovo zapažanje o "životnoj laži" ili "stilu življenja" i transakciona metafora "dresa", opisuju veoma slične fenomene.
 
Transakcioni, scenarijski dres je stav koji se jasno ističe i propagira ponašanjem; scenarijskim dresom postiže se isto što i nošenjem bilo kog drugog dresa na kome bi bio ispisan slogan pojedinca.

Neki od uobičajenih scenarijskih dresova su: "Šutni me", "Nemoj da me šutiraš", "Ponosim se što sam Alkos", "Pogledaj koliko se trudim", "Skini mi se", "Ja sam krhka", "Trebaš fiks?".

Neki dresovi imaju poruku na prednjoj strani, a "zez" na zadnjoj:
recimo, žena nastupa sa sloganom "Tražim muža", ali čim se okrene, čitamo natpis "Ti ne dolaziš u obzir".
Čovek sa sloganom "Ponosim se što sam Alkos" može da nosi natpis na leđima "Ali upamti, to je bolest".
 
NIKOME NE SMEŠ VEROVATI

Ima ljudi koji nam jasno i brzo stavljaju do znanja da oni nikome ne veruju. Zapravo, oni na taj način pričaju o životu, ali njihovo ponašanje nije u potpunosti konzistentno sa onim što govore, jer zapravo oni stalno nekome "veruju", što obično ispada pogrešno i loše po njih.

Koncept "DRESA" ima znatne prednosti nad konceptom "odbrambenog mehanizma", "stava", "životnog stila", jer ovi uzimaju stvari u njihovom pojavnom obliku, dok transakcioni analitičar uvek prvo traži mamac, prevaru ili paradoks. Upravo to on traži nalazeći dres, što i predstavlja njegovu osnovnu terapijsku prednost.

Drugim rečima, analitičar ličnosti (karaktera) analizira prednji deo majce, ali nikad neće pogledati na leđa, gde je ispisan slogan igre, "zez", ili će bar proći mnogo više vremena pre nego što dospe do leđa, dok će analitičar igara upravo to najpre potražiti.
 
Stoga, dres "Nikome ne smeš verovati" ili "Danas ni u koga ne možeš imati poverenja", ne uzimamo zdravo za gotovo. Ovaj slogan nipošto ne znači da vlasnik majce izbegava kontakte sa ljudima, jer im ne veruje. Naprotiv! On će iznova tražiti uvek nove ljude i nuditi im svoje poverenje, da bi uvek iznova dokazao vrednost i neprikosnovenu tačnost svog slogana i osnažio svoje stanoviše (Ja valjam – Oni ne valjaju).

Tako "Danas ni u koga ne možeš imati poverenja" – igrač okuplja oko sebe one kojima se ne može verovati, navodi ih da ga iznevere, te zahvalno, čak srećno, sakuplja svoje mrke kupone koje će upotrebiti kada stvari krenu nizbrdo, potvrđujući samom sebi da "Danas ni u koga ne možeš imati poverenja".
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top