Semenka je posle puno muka,borbe i prolivene krvi i znoja, dok je sedeo kod kuce sasvim slucajno saznao da je pobedio Slobodijanusa na megdanu.
O tom megdanu nema mnogo materijalnih dokaza ili nekih spisa ili prica,jer je Semenka bio skroman i nije hteo da se istice.Posebno nije hteo da se istice kada nije imao sta da istakne. Tako bi i sa velikim megdanom koji je imao sa Slobodijanusom.
Posto je Slobodijanusa svrgao sa prestola,bilo mu je zao svih onih Slobodijanusovih miljenika,kada ih je video i cuo tako ozaloscene,uplakane,sa izgubljenim pogledima i njihovim tihim glasovima.
Gledao ih je tako svojim blago telecim pogledom,umirivao ih,pricao im da ce sve biti u redu i resio da ih primi sebi pod skute. Zakljucio je da nisu oni bili krivi sto im je Slobodijanus omogucio da uzimaju iz cupa koliko im treba i kad im treba. Jer,zaboga,pa ko bi odbio takvu ponudu rece on,pozivajuci se na rec i misao jednog od najvecih filozofa davnih vremena Don Vitasa Korleonijusa.I zakljuci jednostavno da je i Slobodijanus bio zaljubljenik u Don Vitasa Korleonijusa i ponudio im ono sto ne mogu da odbiju u zamenu za vernost.
Bivsi Slobodijanusovi podanici veoma brzo su se uklopili u kompletnu shemu novog vladara Semenka i poceli su da mu pricaju price o davnim vremenima jos kada se Slobodijanus borio za slobodu svih livada oko njegove livade. Semenka ih je netremice slusao i cinilo mu se da mu je srce sve blize i blize Slobodijanusovom srcu. Cak je u pojedinim momentima bio u dilemi da li je uopste trebao da sa prestola skine Slobodijanusa. Jednog takvog ratnika i coveka o kojemu je cuo takve legende od njegovih bivshih cobana.
No, jednog dana dok je Semenka bio zadubljen u takve svoje misli,a Slobodijanus zadubljen u tamnici,puknu grom na Svetoga Savu u sred zime kad mu vreme nije,iako je bilo leto. Dotrchase bivsi Slobodijanusovi cobani,cupajuci kosu,lelechuci,cicheci,padajuci u agoniju...da mu kazu da je onaj koji je bio zajedno sa Semenkom na pocetku,onaj germanski špijun, izdajnik, strani plaćenik, sto je kao mlad nosio minđuše i krao knjige...Veliki hoštapler i lopov, veliki narkoman, sa ovolikom iglom,strpao Slobodijanusa u helikopter i poslao ga u zatocenistvo u jedan zamak iza sedam gora i sedam mora,i sedam dolina,i sedam planina,i sedam jezera,sedam shuma i sedam reka,zlokobno
zvani Den HAD,na godisnjicu jedne Slobodijanusove velike pobede iz proslih vremena,kada je tek poceo da se bori za prosirenje svih svojih livada. I to preko Tuzle u kojoj je morao da preseda.
Nisu mu cak ni direktnu liniju omogucili.