Nitko u Hrvatskoj nema pravo stavljati pl. ispred prezimena, neovisno o plemićkom porijeklu obitelji. Plemići više ne postoje u Hrvatskoj, niti postoje plemićke obitelji. Može se govoriti jedino o plemićkim precima iz neke obitelji.
Deca su se delila pola-pola, sinovi u očevu crkvu, ćerke u majčinu.
Dalmacija nikad nije potpadala pod Vojnu Krajinu. Vojnog Krajini ukinutoj 1881. su pripadali Lika, Kordun, Banija, djelovi Slavonije, djelovi Vojvodine i čak dio današnjeg rumunskog Banata.
Ne postoji ni pišljivog boba. Ponekad me ljudi angažiraju da im istražujem u arhivima obiteljsko porijeklo. Najčešće naši ljudi iz inozemstva, neovisno o tome jesu li Hrvati ili Srbi porijeklom. Vrlo brzo sam shvatio da odmah trebam odbiti kad me pitaju ljudi s upadljivo srpskim prezimenom, jer ono autografa što nisu uništeni za vrijeme Drugog svjetskog rata, uništeno je za Domovinskog rata. Za mnogo pravoslavnih sela u Dalmaciji nema apsolutno nikakvog pisanog traga o obiteljima i precima.
U BG je neko poreklom iz Hrvatske stavio na ulazna vrata svog stana ‘Plemeniti’, njegovi se doselili u vreme SHS.
Mislio sam na Vojnu krajinu.
To je osobni hir bez ikakvog službenog i pravnog značaja. U Hrvatskoj je takvo isticanje protuzakonito.
To si sad izmislio! Znam nekoliko Srba iz Dalmacije koji su zadarskog arhiva iskopali dosta toga o svojim precima i precima nekih drugih srpskih rodova iz perioda 17-19. vjek. Jedan moj rođak koji je istoričar je našao u zadarskom arhivu dosta podataka vezanih za naše pretke s kraja 17-og i iz prve polovine 18-og vjeka.
Ti opet o pojedinačnim slučajevima.
U većini nije ostalo ničega. Ti kojima su autografi sačuvani trebaju se smatrati izrazito sretnima.
Mletački popisi iz 1709. i 1735. za svako selo u Dalmaciji bili pravoslavno, katoličko ili mješano su sučuvani. Nalaze se u zadarskom arhivu i vrlo su detaljni.Ti opet o pojedinačnim slučajevima.
Da, ta dva popisa jesu, ali iz njih se može iščitati jako malo. Većina autografa je uništena.
To je izazivalo stalne sukobe, jer su katolici zahtevali obavezno katoličenje druge strane i dece, pa je u nekim periodima zbog komplikacija i sukoba je bio zabranjen svaki prelaz pa su se delila i deca.
Apropo promjena vjere u Dalmacij. Bilo je pojedinačnih slučajeva pravoslavaca koji su prelazili u katolike i katolika koji su prelazili u pravoslavlje, uglavnom je to bilo pod nekim specifičnim okolnostima. Ali kad je u pitanju masovnija konverzija, ti prelasci su uvjek bili iz pravoslavlja u katolicizam.
U pomenutom period nije bilo pomena prelazaka na pravoslavlje, samo je zbog ozbiljnog usijanja situacije izazvanog pritiskom katolika Beč u jednom trenutku (pod naslednikom Marije Terezije) doneo odluku da zabrani bilo kakve prelaske, mada su kasnije vlade nastavile sa pritiscima na Srbe.
Nije bilo masovnih konverzija, izuzev u dva izolirana slučaja, pod vodstvom dvojice splitskih nadbiskupa. A i tada je ta masovnost bila izolirana na samo određenim područjima. Dokaz tome je činjenica da i danas mjestimično postoje pravoslavni zaseoci u većinski katoličkim selima i da je do 1995. godine živjelo oko 15% pravoslavnog stanovništva u Dalmaciji, što je gotovo 4 puta više nego što danas živi Srba na Kosovu.
