Ovo nije izvala za koju sam ja chuo, ali je potvrdjeno tachna: (i veoma pouchna)
> *Napomena pošiljaoca pre nego počnete da čitate ovaj pismeni zadatak
> Vladimira Ševe (pisan 12.10.1997.) - teme na pismenom su
> bile:
> - "Koštana"
> - "Svetlosti nesta, prestadoh da čitam i tuga me
> obli: opet živim"
> Ševa je izabrao ovu drugu...
>
> Gledam, al' oči su mi sklopljene.
> Osećam miris sveže lakiranog drveta. Pomislih kako je moj mrtvački
> sanduk prilično dobar za pare koje sam dao. Da, konačno sam umro.
> Slušam popa koji nariče i decu koja se deru: "Kuku! Strikooo!"
> Odlučih da se malo prošetam,
> da vidim je l' mi baba Bosa došla na sahranu.
> Začudio sam se kad sam
> shvatio koliko se lako krećem. Moram priznati da sam zadovoljan.
> Sahrana je prilično dobro urađena. Mile, prvi gučevački trubač
> sa svojim pleh orkestrom dobro je obavljao posao. Svinja se okretala
> na ražnju, dok se moj pijani zet valjao u blatu. Baba Stana je sa
> dedom Milojicom zamišljeno gledala u moj grob i uzdisala. Počeh
> da vičem:
> "Šta kukaš stara, nije
> Omoljica mrtav, opet živim!", ali se setih da ne može da me čuje.
> Pogledah još jednom moje sirote unučiće i pomislih:
> "E deco, deco, ko je vas
> poznavao ni pakao mu neće teško pasti."
> Osetih u tom trenutku kako me nešto vuče na gore:
> "E pa dodje vreme da se
> rastajemo". Putovao sam, mogu vam reći, dobrih pet sati. Na vratima
> Raja stajao je Sveti Petar. "Zdravo Petre, pa dođe vreme da se i mi
> ispričamo".
> Petar me je mrko gledao, ali konačno prozbori:
> "Ne piše ti se dobro,
> Omoljice, puno si grešio. Bog te čeka." Priznajem, malo sam se
> uplašio, jer ovo mi je, znate, bio prvi susret sa Bogom, a to nije
> mala stvar.
> Ćutim ja, ćuti on. I tako ćutimo mi jedno pola sata i konačno se
> odvažih pa
> rekoh: "Dobar dan, Bože!". Opet ćutimo, a mene već počele i noge da
> izdaju.
> Znate, ne umire čovek svaki dan. Konačno, Bog popravi kravatu,
> promeškolji se malo na svom oblaku i reče: "Kaži Omoljice." Ovaj
> govor sam prilično dugo spremao pa sam rešio da mu kažem sve od
> prve do poslednje reči: "O Bože, vladaru carstva nebeskog, Ti koji
> nebom hodaš, Tvorcu mog psa Marka, sinova Mirka i Žuje, baba Bose
> i deda Radovana, mog kuma Spasoja i izvinjavam se ako sam nekoga u
> svoj brzopletosti zaboravio da spomenem..."
> Tu stadoh i primetih da se zbunio. Zamislite - Bog tako veliki, ja
> tako mali, pa se zbunio preda mnom. Međutim, našao je nekako
> prave reči, pa
> reče:
> - Jesi li ti Omoljice pročitao "Koštanu"?
> - Nisam - velim ja.
> - A jesi li, Omoljice, primetio da svetlosti nesta?
> - Nisam - opet ću ja zbunjeno.
> - Da li te tuga obli, Omoljice?
> - Ne Gospode - rekoh - a zašto?
> - Zato što je to, Omoljice, tema ovog pismenog zadatka, i bojim se
> da si promašio temu.
> Bog je moćan - pomislih u sebi...
>
> **Dobio je 5!!!** I zaslužio!















