Ima u tome dosta osnova zapravo, mnogi roditelji, pa i rodjaci su toksični. Nekad je i okolina toksična, npr. ako si maltretiran u školi duži period to ponekad ostavlja posledice i za ceo život deformiše ličnost. Postaneš ili previše agresivan, pun mržnje i bez ikakve empatije i milosti prema bilo kome, ili sa druge strane postaneš servilni robot i povučeni otirač koji ne sme da se suprotstavi i kog svi iskorišćavaju i gaze, koji je uvek spreman da se nadje nekome i uvek klima glavom, a ništa iz toga ne dobija.
Roditelji mogu na razne načine da budu toksični, nije to samo strogost ili psiho-fizičko maltretiranje, nekad su i oblici pritiska nad detetom mnogo suptilniji i perfidniji, npr. roditelji koji se prave da su dobri i nikad ne vredjaju dete, ali ga perfidno vezuju za sebe ili mu kroje budućnost van njegovih želja, ili nameću neke ambicije i brane mu da se druži sa 'lošijima od sebe', a pošto su naoko dobri ono nema pravo da se suprotstavi ili shvati šta se dešava.
Previše se danas priča o ličnoj odgovornosti za život, ko kad motivacioni govornici poput Jocka Willinka kažu "extreme ownership", nikad ne krivi druge nego uvek 'preuzimaj odgovornost'. Medjutim činjenica je da okolina itekako utiče na nas i drugi su često krivi za mnogo šta. Ne samo roditelji nego i drugi ljudi, ako naporno radiš na nekom projektu na poslu, i neki lezilebović iskoristi veze i preuzme tvoj rad i zasluge, to nije 'tvoja odgovornost', nego njegova. Isto i kad te biju u školi i ignorišu ili provociraju godinama, pa i ono malo osećanja što si imao iščili iz tebe, i gledaš ljude kao nešto strano, čak te iritiraju njihovi postupci ali te oni sami ne dotiču nimalo niti njihova sudbina ili bilo šta u vezi njih. To je opet njihova krivica, a ne tvoja, jer ti nisi mogao da biraš kad su nasrnuli na tebe.