Prilagodljivost;

Lexa

Buduća legenda
Poruka
30.368
Ovo će malo da podseti na teoriju evolucije:
Kako se rodimo nastojimo da shvatimo ovaj svet i da postanemo njegov deo.
Kada se razbolimo, organizam nastoji da prepozna uzrok i da ga se reši. Ako ga ne prepozna, pamti ga... Kada se penjemo uz planinu ne idemo upravno na tangentu, nego održavamo ravnotežu... To nas zamara. Idemo sporije, da bismo otišli dalje...
Kada nas nešto boli to je da bi nas telo upozorilo da nešto nije u redu...
Kada gledamo u jaku svetlost, oko joj se prolagođava, da se ne bi oštetilo...
Na jakim temperaturama se znojimo, da bi ih telo podnelo. Paralelno osećamo potrebu da unosimo tečnost u organizam.
Kada posmatramo, pamtimo ono za šta mozak veruje da će nam najviše biti potrebno. Uglavnom potpuno nesvesno. Sve to mozak selektuje na osnovu iskustva...
Mi smo stvorenja koja isključivo pomoću njega (iskustva) funkcionišu, i njemu robuju...
Prema tome, može se zaključiti da nam Zemlja i priroda nisu dom, već nešto na šta se moramo navići :confused:
Možda usputna stanica... Znate za priče da smo na zemlji, jer su nas tu „stavili“. Ali, da ne bih ovo pretvorila u fantastiku, želim da ovde pokušamo, na načine slične prethodnom, da se približimo istinskoj suštini ljudskog tela... Mozak, takođe, smatram njegovim delom.

Dakle, da li bismo mogli da se prilagodimo životu na Marsu, ako se opredelimo da tamo živimo, i – ako bismo mogli, šta to govori o našem (ljudskom) poreklu?
Šta mislite o ovome?
 
naopako zaključuješ: jeste Zemlja naš dom, ali nismo tu od pamtiveka - nesaglediv je tom dom u svom obilju i različitosti, a kratko smo tu!

A ako bismo želeli da živimo na Marsu, morali bismo da ga prvo prilagodimo - sebi. Nema drugog rešenja.

Lexo, misliš da je Zemlja samo jedna stanica?
 
Eto, tu se razlikujemo. Ja baš hoću da kažem kako smo mi ti koji se moraju i mogu prilagoditi. Suštinski. Načinili smo ogromne izmene na Zemlji, ali to nije zarad opstanka, već uglavnom pohlepe... Tj. izmene bi bile mnogo manje, da nismo bili toliko pohlepni. Ali o tome nekom drugom prilikom.
I broj ljudi je naročit problem.
A da znam, ili barem pretpostavljam, da nismo zapravo "odavde", ne bih ni postavljala to pitanje. Ali mi se svakim danom sve više čini da se ovako komplikovano stvorenje kakav je miš, a kamoli čovek, ne uklapa u sliku koju imamo o Zemlji.
 
mislim da je životni vek homo sapiensa kratak
tačno korz bibliju možeš da pratiš kako teče deklinacija, opadanje - sa par hiljada godina do 78 koliko danas živimo (evropski prosek)
never mind Biblija
neki ljudi ne mrdnu iz svog sela ceo život
neki su stalno na putu po planeti
ni jedni ni drugi ne mogu nikada znati sve o njoj :idea:
uvek ima fore za iznenađivanje - zato što je život kratak, prekratak - ne postizavamo, ybg
otud čuđenje

e, sad, pripadnost svemu tome možeš i da ne osećaš
kao i pripadnost nečemu drugome, ne znam, valjda možeš, možeš li?
 
NIje u pitanju osećanje pripadnosti, već čisti objektivni zaključak. Čak se i to osećanje pripadnosti javlja kao posledica prilagođavanja. Kako se prilagođavamo, tako se i vezujemo za mesto. Jer, kada promeniš mesto stanovanja, prvo je to šok za tebe, onda ti počinje smetati ideja da odatle odeš...
A lično ne mislim da će neko razumetii planetu putovanjem po njoj. Možda će je upoznati, ali šanse da o njoj nešto zaista sazna su iste kao čoveku koji nije mrdnuo iz sela.
Čovek koji putuje ima lepše stvari na umu. I um mu je rasterećen. To ima svoje mane i svoje prednosti. Zavisi iz kog ugla gledamo.
Mada to je, opet, neko moje razmišljanje...
 
ne postoji objektivnost u tezi da je Zemlja samo jedna stanica gde smo spušteni -
osećanje je presudno;
Lexo, zar razumevanje ne ide ukorak sa upoznavanjem? Zar može drugačije - da razumeš nešto što nisi iskuisila čulima (videla, čula, blah)? Ne može.
 
Haha, upravo si ubola poentu... Verovatno si u pravu, onda čovek koji putuje zaista poznaje planetu bolje... Ali, kao što rekoh, ima tu manu da mu je mozak na odmoru... Manu u, i samo u, ovom slučaju.
Ja zaista nemam osećanje da sam stranac ovde. Ali govorim o tome sa neke iskustvene (opet) strane. Mi smo sposobni da se prilagodimo maltene svemu, ako se ne odvije previše brzo.
To je razmišljanje, kakve to ima veze sa osećajem?
 
moramo opstajati, dok izdrzimo... sve materjalno podleze zakonu prolaznosti... koliko je zajsta star covek i da li mu je ovo prvo staniste... ne znam... poslednje... takodje
da li postoji duhovni zivot... diskutabilno... covek nije jedini koji se trudi da opstane na ovoj planeti... koliko ce opstati planeta... suncev sistem... sta dalje... ovo ce vec biti sf :p
 
čovek koji putuje ima napeta čula, Lexo, za sve što vidi, miriše, čuje, oseća....kao da je i sam svojih misli više svestan, naročito ako je predeo lep i - nov :D
Čak i ako pada kiša - posmatraće je drugim očima, daleko od onih umornih od kompjutera
čula se oštre putovanjem
upoznajte svoju planetu da biste je više voleli


:D


bez zezanja, ja mislim da nimalo nisam prilagodljiva na nešto nezemaljsko - odmah bih uginula, možda od tuge, možda od neprilagodljivosti na nove uslove, ako bi bili zaista - novi a ne samo malo drugačiji ; ovo je zanje, ne razmišljanje ili osećaj :)

btw. meni je eXtra zanimljiva teza o jednoj stanici, šta je ondaK bilo pre a šta posle?
 
Savršeno smo programirani da možemo istrpeti svakakve promene. Ne bez posledica, naravno. Fleksibilni...
I u tom pogledu ljudski život deluje ništavno, tj. njegova dužina.
Ja sam uvek za putovanja. Divna su. Samo, malo ko to može sebi da priušti, i ode nam tih sirotih 78 godina na standard...
I sad, ko ne bi voleo da ode u planinu da hvata zečeve i skija po ceo dan? :)
 
Lexo, jel ti stvarno mislis da se ljudi mogu prilagoditi zivotu na Marsu, sustinski?
ovaj, ne znam kako ovo da ti kazem...tamo nema kiseonika...:)
svoju teroriju mozes odmah da proveris tako sto ces da si uskracujes kiseonik pa da vidis da li ces onako sustinski da se prilagodis...
mozda saznas i da li si vanzemaljskog porekla a ako prezivis eksperiment, evo ja cu da te spakujem za Mars da vise ne robujes jadna na ovoj bednoj planeti....
 
Lexo, dopada mi se nacin na koji razmisljas..:D

Covek je izuzetno prilagodljivo bice, fascinantno je njegovo besprekorno funkcionisanje i savrsen sklad, ravnoteza...medjutim, istovremeno i veoma osetljivo bice..Nesklad povlaci automatski i pad sistema, doduse postepeno

"Programirani" smo da zivimo 150 godina....upotrebljavamo samo 5% mozdanih kapaciteta ( retki , ali zaista retki 10% )..to su samo neki od primera da nam prilagodjavanje tek predstoji...ako ga dozivimo :D
 
Da, vreme je za povratak prirodi... A pazi gde ja idem 8):

zlatibor.jpg
 
Ja bih baš išla da jurim zečeve i muve i leptire... Kao mala sam mogla satima da buljim u pauka koji proždire žrtvu... Hvatala sam skakavce i pravila im kaFeze, pošto nisam znala čime tačno da ih hranim, oni su se snalazili, sirotani, kako su znali i umeli... Posle te neverovatne pojave, odustala sam od skakavaca :? Znate li da mačke ne znaju da ste živi ako se ukočite? Možete da stojite na pola metra od njih, ništa njuh, ništa instinkt, samo ih naši pokreti interesuju...
A, lično, više volim zimu od leta, mada leto ima svoje prednosti... Al' hajd', svako ima neku verziju raja..... I to je stvar prilagođavanja.
Anakine, bukvalisto, onaj komentar ne zavređuje odgovor.
Mada, jedna stvar koju sam takođe htela reći ovom temom jeste da verujem da naučnici silno greše kada traže planetu sličnu zemlji (kiseonik) da bi pronašli život na njoj. Kada bi proveo hiljadu godina u skafanderu na Marsu, zar ne mislite da bi čoveku već nešto izraslo, ili bi mu se organizam preorijentisao na neki drugi element, koga, možda, i nema na Zemlji? Ali, nenene, ne fantastika...

Čovek je sjajno projektovan i dizajniran. Odajem priznanje.
 

Back
Top