Lexa
Buduća legenda
- Poruka
- 30.368
Ovo će malo da podseti na teoriju evolucije:
Kako se rodimo nastojimo da shvatimo ovaj svet i da postanemo njegov deo.
Kada se razbolimo, organizam nastoji da prepozna uzrok i da ga se reši. Ako ga ne prepozna, pamti ga... Kada se penjemo uz planinu ne idemo upravno na tangentu, nego održavamo ravnotežu... To nas zamara. Idemo sporije, da bismo otišli dalje...
Kada nas nešto boli to je da bi nas telo upozorilo da nešto nije u redu...
Kada gledamo u jaku svetlost, oko joj se prolagođava, da se ne bi oštetilo...
Na jakim temperaturama se znojimo, da bi ih telo podnelo. Paralelno osećamo potrebu da unosimo tečnost u organizam.
Kada posmatramo, pamtimo ono za šta mozak veruje da će nam najviše biti potrebno. Uglavnom potpuno nesvesno. Sve to mozak selektuje na osnovu iskustva...
Mi smo stvorenja koja isključivo pomoću njega (iskustva) funkcionišu, i njemu robuju...
Prema tome, može se zaključiti da nam Zemlja i priroda nisu dom, već nešto na šta se moramo navići
Možda usputna stanica... Znate za priče da smo na zemlji, jer su nas tu „stavili“. Ali, da ne bih ovo pretvorila u fantastiku, želim da ovde pokušamo, na načine slične prethodnom, da se približimo istinskoj suštini ljudskog tela... Mozak, takođe, smatram njegovim delom.
Dakle, da li bismo mogli da se prilagodimo životu na Marsu, ako se opredelimo da tamo živimo, i – ako bismo mogli, šta to govori o našem (ljudskom) poreklu?
Šta mislite o ovome?
Kako se rodimo nastojimo da shvatimo ovaj svet i da postanemo njegov deo.
Kada se razbolimo, organizam nastoji da prepozna uzrok i da ga se reši. Ako ga ne prepozna, pamti ga... Kada se penjemo uz planinu ne idemo upravno na tangentu, nego održavamo ravnotežu... To nas zamara. Idemo sporije, da bismo otišli dalje...
Kada nas nešto boli to je da bi nas telo upozorilo da nešto nije u redu...
Kada gledamo u jaku svetlost, oko joj se prolagođava, da se ne bi oštetilo...
Na jakim temperaturama se znojimo, da bi ih telo podnelo. Paralelno osećamo potrebu da unosimo tečnost u organizam.
Kada posmatramo, pamtimo ono za šta mozak veruje da će nam najviše biti potrebno. Uglavnom potpuno nesvesno. Sve to mozak selektuje na osnovu iskustva...
Mi smo stvorenja koja isključivo pomoću njega (iskustva) funkcionišu, i njemu robuju...
Prema tome, može se zaključiti da nam Zemlja i priroda nisu dom, već nešto na šta se moramo navići
Možda usputna stanica... Znate za priče da smo na zemlji, jer su nas tu „stavili“. Ali, da ne bih ovo pretvorila u fantastiku, želim da ovde pokušamo, na načine slične prethodnom, da se približimo istinskoj suštini ljudskog tela... Mozak, takođe, smatram njegovim delom.
Dakle, da li bismo mogli da se prilagodimo životu na Marsu, ako se opredelimo da tamo živimo, i – ako bismo mogli, šta to govori o našem (ljudskom) poreklu?
Šta mislite o ovome?