Valeria
Elita
- Poruka
- 20.300
Ispričaću vam jednu toplu priču od petka(tek da donesem osmijeh na lice)..
U jednoj bočnoj ulici kojom rijetko vozim,po onoj vrućini naletim na malog psa kog je udario nečovjek i nestao..ne pomjerivši ga čak ni sa ceste..budući da tu nema mnogo saobraćaja,stala sam i uniejla ga u auto,nije mogao na nogicu i cvilio je.Odmah sam ga odnijela veterinaru kod kojeg nosim sve svoje male kućne ljubavi i koji je divan čovjek.KAd ga je pregledao,rekao je da će brzo da zaraste i pitao me šta ću sa njim..imam li kome da ga dam.
Bila sam zbunjena jer pored dva psa i mačka ljutog,nemam šansu dovesti ga sebi.Iztašla sam u hodnik da bih nazvala neke ljude za koje sam znala da bi ga željeli,ali bili su na moru.
U tom času iz druge ambulante izašla je starija gospođa koja je tako jako plakala da sam ostala zatečena..svogu starog psa je morala ostaviti da ga uspavaju..bila je neutješna..brzo sam iznijela psića i pružila joj..okrenula je glavu potrešena..objasnila sam joj kako sam ga našla i kako ga moram dati u azil ako ne nađem nikog da ga uzme sebi..
I znate šta..
Uzela ga je,zagrlila snažno i osmijehnula se![]()


E ovaj kraj mi je ulepšalo dan...! Odnosno noć...!
Priča sa sretnim krajem...sa primesom tuge.
Moraću češće da svraćam kod vas.