valjda je sustina da svako radi ono sto mu je lakse, tj. misli da mu je lakse. neko misli da mu je lakse da trpi i cuva ono sto je izgradjeno, nekome da ode, sve srusi i krene ispocetka. i za trpljenje, do odredjene granice, je potrebna snaga, kao i za odlazak. trpljenje je i slabost, jer je to posledica straha od promene ustaljenog rezima, uljuljkivanje. sa godinama je valjda sve teze preseci i otici. trpi se dok kap ne prelije casu, s tim da je u nekim slucajevima nikada ne prelije, navike su cudo. stalni odlasci su komplexniji, mogu biti posledica nezrelosti ili samodovoljnosti, koja dolazi sa godinama, ali ne uvek i ne kod svih, pa je i u tom slucaju sve teze praviti praviti kompromise i menjati neke navike zbog drugoga, a jos manje trpeti ili psledica straha od vezivanja, pripadanja, otkrivanja, podele..... straha od povredjivanja. moze li neko npr. 20 godina da zivi sa nekim, a da se ne otkrije?

postoje slucajevi, ali da li to moze bas svako.
meni mir u kuci jeste bitan. ali mir, a ne njegov privid. zbog tog mira lakse mi je da rusim, nego da trpim. ako trpim, nesto pocne da mi igra oko srca i u zelucu, igra sve u meni, nakuplja se, a ne treba puno da se nakupi.
ljubav je sustina, a brak forma. sustina bez forme tesko i retko ostaje, a forma bez sustine, iako prazna ljustura, vrlo cesto.
a gobleni neka fala, imam ih dovoljno u kuci, ne znam sta da radim sa njima.

al' ga palmudim.