Pa i nije ponedeljak toliko strašan koliko smo mi strašni ponedeljkom. Evo primera koji će zorno
oslikati koliko smo nikakvi u određenim situacijama, koliko ne razmišljamo, koliko smo nemarni
i koliko smo koliko bolje rečeno nikoliko.
Jučer nisam bila tu jer sam bila tamo, u banji da posetim mamu, propustila sam pečenje, kolače i vino
zarad nečega što se zove poštovanje prema nekome i ne bih to posebno naglašavala da se Sv, Aranđel
nije poturio baš na taj dan stvorivši mi problem gde mu mesto nije.
Ko je sinoć oko 5 bio na autobuskoj stanici u Kraljevu mogao je videti bezmalo predprvomajsku situaciju
gde ona vrteća vrata na ulasku na perone bezmalo nisu ispala iz ležišta od vrtenja koliko je putnika
prošlo kroz njih u nadi da će se vratiti tamo odakle su pošli na slavlje, gužva da takvu odavno videla
nisam i sve bi bilo dobro da se neko pametan nije setio da za Autotransportov polazak u 5 za Beograd
metne kombi sa dvadesetak sedišta
Bruka da veću nisu mogli da izmisle sve i da su hteli i naravno, 20 putnika je ušlo a još 50 je ostalo
na stanici zajedno samnom pošto Autotransportu očito nije stalo da zaradi plate za svoje radnike
i uzme pare od putnika za vozne karte.
Eto, nisam ulazila u detalje oko rečnika koji je korišten u konverzaciji između putnika i osoblja
na stanici tom prilikom no budite sigurni da srpski šmek i svi začini koji se dodaju u takvim
prilikama nisu izostali.
Kako god, Autotransport iz Kraljeva je izgubio za sva vremena nekoga ko je koristio
njihove usluge prevoza, mene, pa neka se zamisle oko toga kada budu razmišljali
o svojim platama.
Dobro vam jutro.