Bravo, Kojotiću.
I pre nego što i ja privremeno iščeznem, da vas upoznam sa killerima (čisto da znate pre nego se prihvatite uloge).
U istoriji kriminologije bilo je mnogo ovakvih tipova. Kobajagi, niko ih se rado ne seća, ali ih svi rado koriste u komercijalne svrhe.
Činjenica je da je tamna strana ljudske psihe oduvek bila atraktivna (doduše, samo sa pristojne udaljenosti) čitalačkoj, a posebno filmskoj publici. Uostalom, znale su to i same ubice, pa su rado publikovale svoje biografije. U osnovi, serijske ubice vole da budu u centru pažnje medija. Neki psiholozi, čak, tvrde da takvi tipovi i ubijaju zbog bolesne, egocentrične potrebe za slavom. Ovde ću, s gađenjem, navesti samo nekolicinu tih devijantnih ličnosti: Džek Trbosek (nikad uhvaćen), Kliford Olson (harao osamdesetih godina 20. veka), Peter Kurten (tridesetih godina prošlog veka), Ted Bandi, H. H. Holms, Vejn Vilijams, Andrej Čikatilo... Njihovo „delanje“ predstavlja ono što se zove „realni horor“. Istinite priče za izbegavanje.
Filmska industrija je, međutim, iznedrila nekolicinu sjajnih horor-triler ostvarenja, zasnovanih na autentičnim događajima i ličnostima. Među prvima te vrste spada Hičkokov „Psiho“ (1960), nastao po istoimenom Blohovom romanu, a inspirisan biografijom serijskog ubice Eda Gejna. U takve se ubraja i onaj o davitelju i silovatelju De Salvu („Bostonski davitelj“,1968), u kome glavnu ulogu maestralno igra Toni Kertis – gle koincidencije! – otac Džejmi Li Kertis, junakinje filma „Noć veštica“. Zatim, filmovi o Tedu Bandiju i ruskom ubici Čikatilu. Ili solidan film „Henri: portret serijskog ubice“ (1990), biografija Henrija Li Lukasa, koji, po izlasku iz zatvora, prosto mora da ubija (takav mu je bioritam!). Postoji mnoštvo filmova baziranih na stvarnim događajima i, ma koliko da se skrivali pod žanrom „trilera“ ili „krimića“, oni su, zapravo, realni horori.
U onim, tzv. „izmišljenim“, serijske ubice rade svakakve gnusne stvari. Kolju, seckaju, pucaju, čereče, testerišu... Što više krvi, to bolje! Poneko od njih je čak i kanibal, poput sadističkog oralnog čudovišta Hanibala Lektora (Entoni Hopkins), u sjajnom ostvarenju „Kad jaganjci utihnu“(1991). Kanibalizam, taj paganski čin nekih drevnih naroda, čest je motiv u horor-filmovima. Antropolozi su izučavali tu, nama kulturološki i civilizacijski odbojnu pojavu, kod mnogih plemena (na primer, kod Dajaka sa severozapadnog Bornea) i saznali sledeće: ako se neko omrsi srcem svog moćnog neprijatelja, i sam će postati moćan, tj. na svoju snagu dodaće još malkice. Vrlo jednostavno. Pitanje je samo: ako se pojedu crevca, šta se time dobija?
Kanibalizma ima i u satiričnom horor-filmu „Američki psiho“, nastalom po kontroverznom, istoimenom romanu (Bret Iston Elis, 1991). Glavni lik, Patrik Bejtmen, mnogo je krvoločniji i luđi od svog „demodiranog“ uzora, Normana Bejtsa. Danju je uspešni japi, a noću se preobražava u psihotičnog serijskog ubicu, koji svoje žrtve kasapi sekirom ili motornom testerom da bi, naknadno, uživao u morbidnim gastronomskim specijalitetima - ljudskom mesu.
Neki od serijskih ubica su probuđeni demoni ili njihove reinkarnacije. Ponekad su oni, zapravo, Đavolovi izaslanici koji, krvlju žrtava, iscrtavaju pentagrame. Ili uobraze kako im je misija da pročiste ovaj svet od grešnika („Sedam“,1995). Pa još ako imaju i natprirodne sposobnosti (razni „skeneri mozga“ i telepate, telekinetičari i slično), niko im ne može doakati...
Skoro niko.
Nađe se, onda, poneki detektiv (suspendovan zbog alkoholizma, pa vraćen na posao) ili vidovita ženska, ili, što je najbolje – njih dvoje zajedno, pa se izbore sa ovim manijakom. U međuvremenu, taj koljač (ili satanista, ili, naprosto, paranoidni šizofrenik) brutalno kasapi svuda naokolo. Broj njegovih žrtava raste iz časa u čas: jednim udarcem sekire likvidira dvoje, motornom testerom još petoro, nožem desetoro, itd. itd. Dok ga predstavnici zakona (ili usamljeni pravdoljupci) ne zaustave, on je već pobio na desetine ljudi.
Domaći film, crna komedija „Davitelj protiv davitelja“ (Slobodan Šijan, 1984), sjajno se poigrava inače ozbiljnom temom o serijskom ubici. Dvojica davitelja (jedan koji se već „dokazao“, i drugi – potencijalni, a na kraju i stvarni ubica) sukobljavaju se oko tananog vrata jedne nesimpatične novinarke. Crnohumorni edipovsko-infantilni lik, oličen u cvećaru Peri Mitiću (Taško Načić), zaljubljenik u crvene karanfile, noću švrlja beogradskom kasabom i davi svoje žrtve, koje ne dele njegovu naklonost prema cveću. Bizarnost njegovih ubistava, zapravo, nema dublje veze sa karanfilima; ona je samo projekcija Perine netrpeljivosti prema despotski nastrojenoj majci. Jedan drugi lik, čudnog imena, Spiridon Kopicl (Srđan Šaper), fasciniran je Perinim zlodelima i mašta da upozna misterioznog ubicu. Moć gospodarenja nad tuđim životom postaje opsesija. Ludilo je zarazno. Po principu: „gde ja stadoh, ti produži“. Ima u ovom filmu svačega: pomalo od Normana Bejtsa („Psiho“), pomalo od Frojda i Junga.
U klasičnoj literaturi, ne postoji mnogo knjiga koje se bave serijskim ubicama. Ako izuzmemo Inkviziciju, ratove, kugu i prirodne kataklizme, valjda toga nije bilo toliko u ono vreme.
Priče o vampirima ne ulaze u ovu kategoriju jer vampiri, uostalom, i nisu ljudi.