Lepa prica gore. Vozovi, vojnici, neko drugo vreme…
…kasarna negde u Slavoniji, drugari, Dule iz Trstenika, Tiho iz Splita, njih dvojica vec stariji, Enver iz Djakovice i ja klinci, osamnaestogodisnjaci. Ova dvojica starijih ucili nas da pijemo, igramo preferans, preskacemo ogradu i u “Z” baru uz muziku Haustora i Filma zaludjujemo radoznale konobarice…
Bili vrlo nedisciplinovani vojnici, bili po zatvorima i na beskrajnim strazama po kazni, ja Envera ucio da pise na Srpskom..
U isto vreme daleko u Beogradu, majka tesko bolesna, zbog lose discipline i ko zna cega, komandir, neki Uzicanin, ne odobrava vanredno odsutsvo, iz bolnice pisu u kasarnu da je ozbiljno I da mi bi se trebala odobriti molba da vidim majku. Uzicanin ne popusta ali na kruju kada su iz bolnice pisali direktno komandantu kasarne dobijam odsutsvo.
Kasno vece, u hladnom hodniku ispred spavaonice nas cetvorica cupkamo oko telefona, smenjujemo se… Razgovaram sa sestrom, kazem da dolazim sutra, jutarnjim autobusom iz Osijeka, ona zvuci cudno i odgovara nekako neodredjeno, nepovezano. U prvom trenutku ne obracam paznju, uzbudjen zbog sutrasnjeg putovanja. Kada sam spustio slusalicu Tiho pita kako je majka… Odjednom mi se sestrine reci vracaju.. , kazem, ne znam, sestra je zvucala cudno, nikad je takvu nisam cuo i onda shvatim..
Tiho je uzdahnuo, okrenuo se i poceo da trazi cigaru, Dule je poceo da psuje, A Enver Bega je stajao nepokretan i plakao…
Te veceri majka je umrla, ja sam stigao na sahranu..
Sta je sa mojim drugarima bilo, Tiho je nekoliko godina kasnije umro u Amsterdamu od prevelike doze necega, Duleta sam vidjao ponekad kada bi on dosao u Beograd ali smo se vremenom udaljili. Za Envera Begu koji je nekoliko meseci posle toga prekomandovan nikada nista nisam cuo.
Izvinjavam se zbog "upadanja" ali za sve je kriva prica iz voza. : )