...............Student podiže pogled sa trave i poče slušati, ali ništa nije razumeo šta mu je slavuj govorio, jer on je znao samo stvari koje su bile zapisane u njegovim knjigama.
Ali stablo starog hrasta je sve razumelo i rastužilo se, jer je ono snažno volelo malog slavuja koji je odabrao njegovo stablo da u njemu načini svoje gnezdo.
"Otpevaj mi jednu pesmu za oproštaj!" - reče hrast - "biću veoma usamljen kad odeš."
Slavuj ispuni želju svom stanodavcu; njegov glas je ličio na klobučanje vode u srebrnom krčagu.
Kad je slavuj završio pesmu, student ustade i izvadi svoju beležnicu i grafitnu olovku iz džepa.
"On poseduje formu" - reče student sam sebi dok je šetao kroz lug - "koju mu niko ne može osporiti, ali kako stoji sa osećanjima? Nažalost, odgovor je odričan. U stvari, slavuj je kao i većina umetnika: on je savršeni stil bez trunke iskrenosti. On ne bi pristao da se žrtvuje za druge. On ne misli ni o čemu do o svom pevanju, a svi znaju da su umetnici sebični. Pa ipak, mora se priznati da slavuj ima divne note u svom glasu. Šteta što one ne znače ništa i što se ne mogu korisno upotrebiti." I on uđe u svoju sobu, izvali se na krevet i utonu u misli o svojoj ljubavi, onda u dubok san.
A kad je mesec izašao na nebesko prostranstvo u svojoj srebrnoj kočiji, slavuj je odleteo na ružin grm i naslonio grudi na oštar trn. Celu noć je pevao sa grudima naslonjenim na trn, a kristalno hladni mesec, zanesen njegovom pesmom, zamalo nije zakasnio na sastanak sa ružoprstom zorom. A slavuj je pevao celu bogovetnu noć. Trn je sve dublje prodirao i krv je polako tekla iz njegovih grudi.
Najpre je pevao o rođenju ljubavi u srcu dečaka i devojčice. A na najvišem izdanku razvijala se prekrasna ruža: latica po latica kako je pesma odmicala. U početku je bila bleda poput izmaglice što lebdi nad rekom, bleda ko stopa jutra, srebrnasta kao krila zore. Kao senka ruže u ogledalu od srebra, kao senka ruže u fontani, takva je bila ruža što je razvijala latice na najvišem izdanku ružinog drveta.
Ali, ružino drvo upozori slavuja da treba jače da pritisne grudima na trn. "Pritisni jače mali slavuju: - govorio je ružin grm - "inače će dan svanuti pre nego što ruža bude dovršena."
Slavuj jače naleže na trn, njegova pesma je postajala sve glasnija, jer je pevao o rođenju strasti u srcu mladića i devojke.
I nežna rumen poče polako da ispunjava nežne latice kao što rumeni lice mladoženje kada poljubi usne svoje neveste.
Ali, trn još nije bio prodro u njegovo srce, pa je ružino srce još bilo bledo: samo krv iz slavujevog srca mogla je da oboji grimiznocrvenom bojom ružino srce.
Ružino drvo ponovo opomenu slavuja da grudima jače pritisne trn.
"Pritisni jače, mali slavuju" - reče grm - "inače će se zabeleti dan pre nego što ruža bude dovršena."
Slavuj učini kako mu reče drvo i trn najzad dodirne njegovo srce: oštar bol poput strele prostruji njegovim telom.
Bio je to oštar, preoštar bol; pesma je postajala sve lepša, jer slavuj je pevao o ljubavi što ne umire o grobu.
I divna ruža postade grimiznocrvena, kao ruža istočnog neba.
Grimiznocrven je bio pojas latice, grimiznocrveno kao rubin bilo je njegovo srce.
Sad je slavujev glas polagano zamirao; njegova krilašca počeše lepršati; koprena pade preko njegovih očiju: osećao je kako ga ropac guši u grlu.
Poslednji talas pesme napustio je njegove grudi i toliko je očarao bledi mesec da za trenutak zaboravi na zoru i ostade još malo da boluje na nebu.
I crvena ruža je čula poslednje akorde slavujeve pesme, sva zadrhta od zanosa i razvi svoje nežne latice na prohladnom jutarnjem vazduhu.
Odjek odnese slavujevu pesmu u purpurne pećine u brdima i probudi usnule pastire. Pronosila se kroz rečnu trsku. Trska prenese njenu poruku morskim prostranstvima.
"Gle, gle!" - reče ružin grm - "ruža je završena".
Slavuj, međutim, ne reče ništa: ležao je mrtav u visokoj travi sa trnom u srcu.
U podne student otvori prozor i pogleda u baštu.
"O Bože, kakva sreća!" - reče. "Nebo mi je darovalo crvenu ružu. Kako je divna! Niakda nisam video tako lepu ružu. Toliko je lepa da sam siguran da ima neko drugo latinsko ime."
On se naže kroz prozor i ubra crvenu ružu.
Onda stavi šešir na glavu i otrča profesorovoj kući sa ružom u ruci.
Profesorova ćerka je sedela na pragu i motala plavu svilu, a njen mali pas ležao je kraj njenih nogu.
"Rekla si da ćeš igrati sa mnom ako ti donesem crvenu ružu" - reče student. "Evo najcrvenije ruže na svetu. Noćas ćeš je nositi na srcu i dok mi budemo plesali, ona će ti reći koliko te volim."
"Nažalost, ne slaže se sa mojom haljinom" - reče ona. "Sem toga, sin dvorskog savetnika mi je poslao prave dragulje, a zna se da su dragulji vredniji od cveća".
"E, pa da znaš, časti mi, ti si veoma nezahvalna" - reče student ljutiti i baci ružu na ulicu. Točak zaprežnih kola pređe preko nje.
"Nezahvalna?" - reče devojka. "Znaš šta ću ti reći? Ti si jedan neotesani grmalj, eto šta si ti. Uobrazavaš da si strašno pametan, a ti si, na kraju krajeva, samo obični student. Ne verujem da si ikada nosio srebrne kapice na cipelama kakve ima sestrić dvorskog savetnika!" - i ona ustade sa stolice i uđe u kuću.
"Kako je ljubav glupa stvar" - reče student odlazeći. "Nije ni izdaleka korisna kao logika, jer ljubav ne dokazuje ništa jer ona uvek tvrdi nešto što se nikada neće dogoditi i prisiljava čoveka da veruje u stvari koje nisu istinite. U stvari, ljubav je sasvim nepraktična, a budući da u naše vreme biti praktičan znači sve, vraćam se filosofiji. Metafizika je mnogo zanimljivija od ljubavi."
Tako se on vratio natrag u svoju sobu, izvukao jednu veliku prašnjavu knjižurinu i počeo da čita.