Prica dana

Zašto brinuti?
U životu treba brinuti samo o dvije stvari :

Jesi li zdrav ili si bolestan.

Ako si zdrav,

tada nemaš o čemu brinuti.

Ali ako si bolestan,

samo o dvjema stvarima trebaš brinuti:


Hoćeš li ozdraviti

ili ćeš umrijeti.



Ako ćeš ozdraviti,



tada nemaš o čemu brinuti.

Ali, ako umreš


samo o dvjema stvarima trebaš brinuti:

Ideš li u raj ili ideš u pakao.

Ako ideš u raj

tada nemaš o čemu brinuti.

Ali, ako ideš u pakao,

bićeš toliko zaposlen pozdravljajući se sa svojim prijateljima


tako da nećeš imati vremena za brigu!
Zato, zašto brinuti?

Budi sretan

Nemoj plakati kad sunce zađe na kraju dana, jer od suza nećeš moći uživati u ljepoti zvijezda.
NARUK VICA PRIJATELJSTVA

Pošalji mi je što prije.
 
Anatol Frans "Crven krin"


" Vi dakle mislite da žena treba da se sjedini sa mužem čak i posle smrti?- Izvesno da treba. Brak je za vreme i večnost. Pa vi ne znate za istoriju dvaju mladih supruga koji su se voleli u provinciji Overnj? Umrli su skoro u isto vreme i položeni u dva groba razdvojena jednim putem. Ali je divlja ruža svake noći prebacivala svoju rascvetanu vrežu s jednog groba na drugi. Morali su sastaviti kovčege."
 
Anatol Frans "Crven krin"


" Vi dakle mislite da žena treba da se sjedini sa mužem čak i posle smrti?- Izvesno da treba. Brak je za vreme i večnost. Pa vi ne znate za istoriju dvaju mladih supruga koji su se voleli u provinciji Overnj? Umrli su skoro u isto vreme i položeni u dva groba razdvojena jednim putem. Ali je divlja ruža svake noći prebacivala svoju rascvetanu vrežu s jednog groba na drugi. Morali su sastaviti kovčege."

... em si romantican. ;)
 
Događaj se zbiva na Centralnoj stanici u Njujorku, neposredno po završetku Drugog svetskog rata. Radi se o jednom mladom čoveku koji je tamo tražio osobu koju nikada nije video, a koju je nesebično voleo. Ova priča je izvučena iz jedne knjige i toliko je zanimljiva - pa da se ne bi kvarila prepričavajući - doneta je kao u knjizi...

Mladić je oficir i njegovo ime je Džon Blankort. Ustao je, kaže, sa klupe na kojoj je sedeo na Centralnoj stanici u Njujorku, zategao svoju vojničku uniformu i počeo pažljivo da posmatra masu ljudi koja se kretala. Tražio je devojku koju je njegovo srce poznavalo, ali čiji lik nije mogao da zna...
Devojku sa crvenom ružom!
Njegovo interesovanje počelo je 13 meseci ranije, u jednoj biblioteci na Floridi. Kada je sa police uzeo jednu knjigu, zainteresovao se, ali ne za onim što je bio njen sadržaj, već sa zabeleškama koje su se nalazile na margini skoro svake stranice. Bio je to vrlo lep rukopis i on je zaključio da se iza tog rukopisa krije jedno biće koje je promišljena duša i duboki um. Na prvoj strani knjige našao je čak ime i prezime prethodnog vlasnika. To je bila gospođica Kolis Mejhel. Potrošio je mnogo vremena i truda da bi pronašao njenu adresu. Živela je u Njujorku. Napisao joj je pismo u kojem se predstavio i pozvao je da se dopisuju. Sutradan, dogodilo se da je bio stavljen u brod i odvezen u Evropu, kao vojnik na front Drugog svetskog rata...
Sledeće cele godine i još jednog meseca, dakle 13 meseci, dvoje su se dopisivali i upoznavali preko pisama. Počela je romansa. Blankort je jednom zatražio sliku, ali devojka je odbila da je pošalje. Njemu je to bilo još privlačnije. Ona je smatrala da, ako je on zaista zainteresovan, neće značiti za njega kako izgleda. Kad je došao konačni dan da se vrati iz Evrope sa fronta, dogovorili su se za njihov prvi sastanak...
Sedam sati uveče na velikoj Centralnoj stanici u Njujorku.
"Prepoznaćes me - pisala je devojka - po crvenoj ruži, koju ću nositi na mom reveru". I tako, u sedam sati uveče, on je bio na stanici i očima tražio devojku, koju je njegovo srce volelo, ali čije lice nikada do tada nije video. I sada, autor knjige, "Ljudi sa crvenom ružom" kaže: dopustiću da sam Blankort priča šta se na stanici dogodilo prilikom susreta...
"Mlada osoba išla je prema meni; bila je visoka i vitka. Njena plava kosa padala je u uvojcima na ramena, njene oči su bile plave kao neki cvetovi. Crte lica bile su besprekorne i njene usne su odražavale čvrstinu, ali i odlučnost. Obučena je bila u svetlozeleni kostim i izgledala je kao proleće koje je oživelo. Krenuo sam ka njoj potpuno zaboravivši da ona na reveru svog odela nema crvenu ružu. Dok sam joj prilazio, mali provokativni osmeh je prešao preko njenih usana i rekla je samo: "Mornaru, da li ti i ja idemo u istom smeru".
Skoro nekontrolisano - piše mladić dalje - načinio sam još samo jedan korak ka njoj, a onda, tačno iz nje, ugledao sam Kolis Mejhel, osobu koja je na svom reveru imala crvenu ružu. Stajala je upravo nekako iza ove prekrasne devojke. Na sebi je imala prosedu kosu koja je bila sakupljena i pritisnuta već iznošenim šeširom. Bila je okruglog lica, a i tela, isto tako. Na nogama su bile cipele sa niskim potpeticama. Devojka u zelenom kostimu odlazila je vrlo brzo. Osetio sam se, u tom trenutku, kao da sam se razdvojio na pola. Tako me je želja vukla da sledim devojku u zelenom kostimu, ali ipak moja težnja za ženom čiji je duh tako bio spojen s mojim i obuzeo moj, bila je tako duboka. I ona je tu stajala. Njeno bledo i okruglo lice bilo je plemenito i osećajno; njene sive oči su imale svetlucavi i svetli sjaj.
Nisam oklevao. Podigao sam u svojoj ruci knjigu sa sivim koricama - to je bio znak prepoznavanja sa moje strane. I sada sam shvatio da to i ne treba da bude ljubav, već nešto posebno, nešto čak i bolje od ljubavi. Prijateljstvo za koje sam bio i morao biti uvek zahvalan. Ispravio sam se kao pravi vojnik, otpozdravio i pružio knjigu ženi, a dok sam govorio, osećao sam neku gorčinu razočaranja.
"Ja sam poručnik Džon Blankort, a vi biste morali biti gospođica Mejhel. Tako mi je drago da smo se našli ovde, na ovoj stanici. Da li biste prihvatili da vas izvedem na večeru"?
Ženino lice se rasteglo u prijatan osmeh. "Ja ne znam šta sve ovo treba da znači, mladiću - odgovorila je - ali, mlada dama u zelenom kompletu, koja je upravo ovuda otišla, zamolila me je da stavim ovu crvenu ružu na moj kaput. I rekla je da ako me pozovete na večeru, da vam kažem da vas ona čeka u velikom restoranu preko puta. Ona je kazala da mene upotrebljava kao neku vrstu testa".
Nije teško razumeti mudrost ove devojke, gospođice Mejhel. Prava vrednost ljudske duše vidi se u odgovoru na neprivlačno. Neko je davno napisao: "Kaži mi koga voliš i ja ću ti kazati ko si".

http://blog.blic.rs/525/Crvena-ruza-u-belom-reveru
 
Sanjao sam da razgovaram s Bogom.
- Dakle, ti bi zeleo razgovarati sa mnom? - rekao je Bog.
- Ako imas vremena - rekoh.
Bog se nasmesi.
- Moje je vreme vecnost. Sta si me hteo pitati?
- Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi?

Bog odgovori:
- Sto im je detinjstvo dosadno. Zure da odrastu a onda bi zeleli
ponovo biti deca.
- Sto trose zdravlje da bi stekli novac, pa onda trose novac,
da bi vratili zdravlje.
- Sto usko razmisljaju o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost
Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.
- Sto zive kao da nikada nece umreti, a onda umru kao da
nikada nisu ni ziveli.

Bog me uze za ruku . Ostadosmo na trenutak u tisini.
Tada upitah:
- Kao roditelj, koje bi zivotne pouke zeleo da tvoja deca nauce?
Osmehujuci se, Bog odgovori:
- Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli, mogu samo
voleti.
- Da nauce da nije najvrednije ono sto imaju, nego ko su u svom
zivotu.
- Da nauce kako se nije dobro uporedjivati sa drugima ...
- Da nauce kako nije bogat onaj covek koji najvise ima,
nego onaj kome najmanje treba.
- Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se povredi
voljeno bice, a zatim su potrebne godine da se izleci.
- Da nauce oprastati.
- Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nezno vole,
ali to ne znaju reci niti pokazati.
- Da nauce da se novcem moze kupiti sve osim srece.
- Da nauce da dve osobe mogu posmatrati istu stvar,
a videti je razlicito.
- Da nauce da je pravi prijatelj onaj ko zna sve o njima
a ipak ih voli.
- Da nauce kako nije uvek dovoljno da im drugi oproste,
i da moraju i sami sebi oprastati.

Ljudi ce zaboraviti sta si rekao.
Ljuci ce zaboraviti sta si ucinio.
Ali nikada nece zaboraviti kakva si osecanja u njima probudio.
 
Jednoga dana , pojavio se maleni otvor na cauri. Covek je sedeo i gledao kako se leptir nekoliko sati muci da bi izvukao svoje slabasno telo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir prestao da se pomera. Cinilo se da ne moze dalje. Zato je covek odlucio da pomogne leptiru: uzeo je makaze i rasekao cauru.

Leptir je sa lakocom izasao ali je imao krhko telo i smezurana krila.

Covek je nastavio da posmatra leptira, ocekujuci da ce svakog trenutka krila otvoriti , povecati i rasiriti, kako bi podrzala leptirovo telo i osnazila ga. Medjutim, nista se nije dogodilo! Leptir je ceo svoj zivot proveo puzeci okolo sa slabasnim telom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poleteo.

Covek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namerama nije razumeo da je poteskoce kroz koje je leptir morao proci izlazeci iz caure osmislio Bog, kako bi krv iz tela leptira potekla u krila i kad se oslobodi caure da bude spreman da leti.

Ponekad su poteskoce upravo ono sto nam treba u zivotu ...

Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bi postali onoliko snazni kako mozemo biti . Nikada ne bi mogli leteti.

Trazio sam SNAGU ... i Bog mi je dao poteskoce koje su me osnazile.
Trazio sam MUDROST ... i Bog mi je dao probleme koje je trebalo resiti.
Trazio sam BOGATSTVO ... i Bog mi je dao Mozak i Telo da mogu raditi.
Trazio sam HRABROST ... i Bog mi je dao prepreke koje je trebalo savladati.
Trazio sam LJUBAV ... i Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoci.
Trazio sam USLUGE ... i Bog mi je dao prilike.

ZIVI ZIVOT BEZ STRAHA I SUOCI SE SA PREPREKAMA I ZNAJ DA IH SVE MOZES SAVLADATI !
 
Bio jednom jedan kralj. Cuo je za pricu o dvoje ludo zaljubljenih - Lejli i Medznunu. Saznao je da je Madznun napustio svoj dotadasnji zivot u gradu i presao da zivi u pustinji i na poljima.

Kralj pozva svoje vezire i vojnike i naredi im da mu dovedu Medznuna u palatu. Vojnici odose na polja, pronadjose Medznuna i dovedose ga pred
kralja.
- Zasto si napustio drustveni zivot, ostavio svoj dom a nastanio pecine i pustinje? Kako to?
- Ostavio sam svoju rodbinu i prijatelje jer su me krivili zbog ljubavi prema Lejli. Ah, kako bih voleo da dodje dan kada ce oni videti njenu lepotu i svi se u nju zaljubiti, i pozaliti zbog svih ukora koje su mi zbog nje uputili - odgovori Medznun.

Nastvio je pricati i pricati o Lejlinoj lepoti do te mere da je kralj pozeleo da vidi Lejlu. Naredio je vojnicima da mu je dovedu. Vojnici odose do njenog plemena, pronadjose je i dovedose pred kralja. Na kraljevo iznedadjenje, Lejla bese mrsava, tamnoputa i nimalo lepa.
- 'Pa ona nije nista posebno, sasvim je obicna devojka. Moje sluskinje lepse su od nje. Nema sjaja , niti lepote' - pomislio je kralj.

Medznun, osetivsi kraljeve misli, rece:
- Kralju, trebas videti Lejlin sjaj i lepotu mojim ocima. Moras imati Medznunovo oko kako bi ti se tajna njene lepote otkrila.
 
Pre mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici u Stenfordu, upoznala sam devojcicu po imenu Lizu, koja je bolovala od jedne retke bolesti. Pokazalo se da je jedina mogucnost da ozdravi bila da joj se transfuzijom da krv njenog petogodisnjeg brata, koji je na neki neobjasnjiv nacin uspeo da prezivi istu bolest, tako da su se u njegovom organizmu stvorila antitela koja mogu da savladaju tu opaku bolest.

Lekar je njenom malom bratu objasnio kakva je istuacija i pitao ga da li
zeli da da krv za svoju sestru. Decak je posle samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao :
- Da, spreman sam ako ce to spasti Lizu .

Dok su vrsili transfuziju, lezao je u krevetu pored sestre i smesio se. I ostali su se smesili gledajuci kako se devojcici vraca boja na obrazima. Onda je njegovo lice ubledelo i sa njega je nestalo smeska. Pogledao je u lekara i drhatvim glasom upitao:
- Hocu li odmah poceti da umirem?

Posto je bio mali, decak je pogresno shvatrio doktora, mislio je da ce sestri dati svu svoju krv. Ja sam tada naucila sta je hrabrost.
 
Dobro drvo

Bilo jednom jedno drvo…
Dobro drvo, puno ljubavi za jednog malog dečaka. Dečak je
dolazio svakoga dana i vredno sakupljao opalo lišće. I isple-
vši lisnatu krunu, zamišljao je da je šumski kralj. Peo bi se
uz stablo Dobrog drveta i njihao se na njegovim granama.
Jeo je njegove slatke plodove, jabuke. Dobro drvo i dečačić
bi se ponekad igrali žmurke i kad bi se umorio, dečačić bi
zaspao u senci drveta.
Mali dečak je veoma voleo drvo. Zaista, voleo ga je i srcem
i dušom. I Dobro drvo bilo je sretno. Ali, vreme je neumitno
prolazilo…

I dečak je odrastao. Dobro drvo je sada često ostajalo samo.
A onda, jednog dana, dečak ponovo dođe i Dobro drvo mu
reče: „Hajde, dečače, popni se na mene i poljuljaj se na mo-
jim granama, najedi se mojih jabuka i odmori se u mojoj se-
nci. I budi sretan.“ „Ali, suviše sam veliki da bih se peo na te-
be i igrao se s tobom“, odgovori dečak Dobrom drvetu. „Že-
lim da kupim toliko stvari i da se zabavljam... Ali, znaš, po-
treban mi je novac. Možeš li mi dati malo para?“ „Žao mi je“,
ogovori Dobro drvo „ali para nemam. Sve što imam jesu li-
šće i jabuke... Ipak, dečače, mogao bi da ubereš moje jabu-
ke i prodaš ih u gradu... Tako ćeš doći do para i biti sretan.“
I dečak se uzvera na drvo i pobra njegove jabuke, potom ih
odnese sa sobom. I Dobro drvo se opet oseti sretnim.
Dugo je vremena opet prošlo, a dečak nije navraćao...

I Dobro drvo je bilo veoma tužno. A onda, jednoga dana, de-
čak ponovo stiže i drvo radosno zašumori. „Hajde, dečače“,
reče ono. „Uspni se uz moje stablo i poljuljaj se na mojim
granama... I uživaj!“ „Nemam vremena za to, imam previše
posla“, odgovori dečak. „Želim kuću, u kojoj će mi biti toplo“
, objasni on. „Želim da imam ženu i decu i zato mi je potre-
bna kuća... Možeš li ti da mi nabaviš jednu kuću?“ „Ni ja ne-
mam kuću“, odgovori drvo. „U stvari, čitava šuma je moja
kuća... Ali, evo, možeš poseći moje grane i od njih sebi na-
praviti kuću. I tako ćeš biti srećan.“ I tako dečak poseče gra-
ne Dobrog drveta, odnese ih i od njih sebi sagradi kuću.
I dobro drvo se ponovo osećalo veoma srećnim.

Još podosta vremena prođe, ali dečak nije navraćao. I kada
se ponovo pojavio, Dobro drvo je bilo toliko sretno da je je-
dva bilo u stanju reč da izusti. „Hajde, dečače“, pozva ga
drvo šapatom. „Dođi i poigraj se.“ „Odveć sam star i tužan da
bih se igrao“, odgovori dečak. „Ali, želeo bih jedan čamac
, koji bi me odvezao daleko odavde... Možeš li mi naći neki
čamac?“ „Pa, poseci moje stablo i načini sebi čamac“, odgo-
vori Dobro drvo. „Tako ćeš moći da odjedriš daleko odavde i
da budeš srećan.“ I tako dečak poseče stablo Dobrog drve-
ta... i načini sebi čamac... i odjedri daleko, daleko.
I drvo je bilo srećno, ali ne i presrećno.

Podosta vremena je minulo i dečak se najzad ponovo pojavi.
„Žao mi je, dečače“, dočeka ga Drvo. „Ali, zaista nemam ni-
šta više što bih ti mogao dati... Znaš, ne rađam više jabu-
ke...“ „Zubi su mi se istrošili i više ne mogu da jedem jabu-
ke“, odvrati dečak. „Nemam više ni grana“, nastavi Dobro
drvo „na kojima bi se mogao ljuljati.“ „Odveć sam star za
takve stvari... mislim, za ljuljanje na granama“, primeti de-
čak. „Nemam više ni deblo“, reče Dobro drvo „na koje bi se
mogao uzverati.“ „Odveć sam umoran da bih se pentrao po
drveću“, zaklima glavom dečak. „Žao mi je“, uzdahnu Do-
bro drvo. „Želeo bih da mogu da ti bilo šta dam... ali mi ni-
šta više nije ostalo. Sada sam samo jedan stari panj. Žao mi
je, zaista...“ „Pa, više mi mnogo ni ne treba“, uzdahnu i de-
čak. „Tek neko mirno mestašce gde mogu sesti i predahnuti.
Znaš, veoma sam umoran.“ „U redu onda“, odvrati Dobro
drvo, istežući se koliko god može. „Stari panj baš jeste pra-
vo mesto da se na njemu sedi i odmara. Dođi, dečače, i se-
di. Sedi i odmori se.“ Dečak postupi kako mu je rečeno.
I Dobro drvo se oseti beskrajno sretnim.

Shel Silverstein
 
Dva brata, jedan neženja a drugi oženjen, imali su imanje na plodnoj zemlji, s velikim prinosima žita. Svaki od njih dvojice dobijao je polovinu žetve.
U početku, sve je išlo kako treba. Zatim, malo po malo, oženjeni brat počeo je iznenada da se budi noću i misli: "Ovako nije pravo. Moj brat nije oženjen i uzima pola žetve. Ja imam ženu i petoro djece, ne moram da brinem u starosti. Ali ko će se starati o mom bratu kad ostari? On bi morao više da odvaja za budućnost nego što to sada čini, logično je da su njegove potrebe veće od mojih".
I, razmišljajući tako, ustajao je iz kreveta, krišom odlazio u kuću svoga brata i praznio džak žita u njegov ambar.
Ali, i neženja je počeo da se budi noću i govori u sebi: "Ovako dalje ne ide. Moj brat ima ženu i petoro djece, a dobija polovinu prinosa. Ja izdržavam samo sebe. Zar je pravo da moj siroti brat, kome očigledno treba više od mene, dobija isto koliko i ja?" I tako, ustajao je iz kreveta i nosio džak žita u ambar svoga brata.
Jedne noći, ustali su u isto vrijeme i tako se sreli, svaki sa džakom žita na leđima!
Poslije mnogo godina, kad su već umrli, doznalo se za njihovu priču. I tako, kad su njihovi sugrađani riješili da sagrade hram, odabrali su mjesto na kome su se dva brata susrela, jer, po njima, nije bilo svetijeg mjesta u čitavom kraju.

Iskrena i bezuslovna ljubav ponekad ne traži riječi.
 
Nekoliko godina nakon što sam došao na svet, moj tata je upoznao stranca koji je tek došao u naš gradić. Od samog početka tata je bio opčinjen pridošlicom i brzo ga pozvao da živi s našom porodicom. Stranca smo brzo prihvatili i od tada je živeo sa nama.



Dok sam odrastao nijednom se nisam zapitao o njegovoj ulozi u našoj porodici. U mom dečijem umu on je imao posebno mesto. Roditelji su me odgajali komplementarno: mama me je učila da razlikujem dobro od zla, a tata me učio da budem poslušan. Ali stranac, on je bio pripovedač. On bi nas držao opčinjene satima svojim avanturama, misterijama i komedijama.



Kad sam želeo da saznam nešto o politici, istoriji ili nauci, on je uvek znao sve odgovore o prošlosti, razumeo je sadašnjost i činilo se da je čak u stanju da predvidi budućnost! Moju porodicu je odveo na prvi veliki fudbalski meč. Nasmijavao me i rastuživao. Stranac nikad nije prestajao pričati, ali tati to izgleda nije smetalo.



Ponekad, mama bi tiho ustajala i odlazila u kuhinju gde je bilo tiho i mirno, dok smo mi jedni druge stišavali da čujemo šta ima da nam kaže. Danas se pitam da li se ikad molila da stranac ode iz našeg doma.



Tata je upravljao našim domom s određenim moralnim normama, ali stranac nikad nije osećao obavezu da ih prati. Profane priče, na primer, nisu bile dozvoljene u našoj kući. Ni od nas, ni od naših prijatelja, ni od posetilaca.



Naš dugogodišnji posetilac, s druge strane, glatko bi se provlačio s psovkama koje su parale moje uši i tatu terale da pobesni, a mamu da pocrveni. Tata nije dozvoljavao liberalnu upotrebu alkohola, ali nas je stranac podsticao da ga redovno pijemo. On je učinio cigarete da izgledaju privlačno, cigare džentlmenski, a muštikle prefinjeno.



Slobodno je govorio o seksu, čak i previše. Njegovi komentari su ponekad bili provokativni, ponekad sugestivni, a ponekad jednostavno besramni.



Danas znam da su moja shvatanja o ljubavnim vezama u velikoj meri formirale strančeve priče. Iz dana u dan stranac je protivrečio vrednostima mojih roditelja, ali su ga ipak retko ućutkivali. I NIKAD ga nisu zamolili da napusti našu kuću.



Više od 40 godina je prošlo od kad se stranac uselio u život naše porodice. Jako se brzo uklopio pa danas ni izbliza ne izgleda tako očaravajući kao što je bio s početka. Međutim, čak i ako danas uđete u kuću mojih roditelja i dalje ćete ga pronaći kako sedi u svom ćošku, iščekujući nekoga da ga sasluša, da priča s njim dok mu pokazuje svoje slike.



Kako se zvao stranac?



Mi smo ga prosto zvali – TV.



U međuvremenu je dobio i suprugu. Zovemo je računar.



Njihovo prvo dete zovemo mobilni telefon.



A njihovo drugo dete – Facebook.
 
Jedan covek setao je u predvecerje po praznoj plazi u Meksiku. Dok je hodao, primetio je jednu osobu na velikoj udaljenosti. Kada je prisao nesto blize, video je kako se neki covek ocito iz tog kraja, saginje i nesto podize a zatim baca u vodu. Svaki cas bacao je nesto u okean.

Kada je covek koji je setao prisao jos blize, video je da dugi covek podize jednu po jednu morsku zvezdu koje je voda izbacila na obalu i da ih vraca u vodu. Prisao mu je i rekao:
- Dobro vece, prijatelju. Pitao sam se sta to radite.
- Vracam zvezde natrag u okean. Znate, sada je velika oseka i sve ove zvezde ostale su na suvom . Ako ih ne vratim u more , uginuce.
- Shvatam - ali na plazi leze hiljade morskih zvezda. Ne mozete sve da vratite u vodu. Previse ih je. Sem toga, to se desava na stotinama plaza
duz obale. Zar ne vidite da jednostavno ne mozete nista da ucinte?

Covek se nasmesio. Sagnuo se podigao jos jednu morsku zvezdu. Dok je vracao u okean, odgovorio je:
- Ucinio sam nesto bar za ovu
 
" Kada bih imao jedan komadic zivota, dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju .

Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta i podario mi komadic zivota, moguce je da je ne bih kazao sve sto mislim , ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem. Stvari bih cenio, ne po onome sto vrede, vec po onome sto znace. Spavao bih manje , sanjao vise, shvatio sam da svaki minut koji provedem zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svetlosti.

Hodao bih kad drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slusao bih druge kada govore i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.

Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno , izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i dusu.

Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu i cekao da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.

Boze moj, kad bih ja imao jedan komadic zivota ... ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim. Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

Deci bih darivao krila ali bih prepustio da sama nauce da lete, stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom. Toliko sam stvari naucio od vas ljudi...

Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom, po prvi put, prst svoga oca,
da ga je zauvek uhvatilo. Naucio sam da covek ima pravo da gleda grugog odozgo, jedino kada treba da mu pomogne da ustane da se uspravi. Toliko toga sam mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od vece koristi, jer kad me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu nazalost poceti da umirem."
 
Jedan je čovekn nasao orlovsko jaje i stavio ga pod kokos. Orlic se izlegao kad i pilici i odrastao je sa njima.

Citavog zivota orao je radio isto sto i kokosi u dvoristu, misleci da je jedna od njih.
Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i leprsao krilima, uzdizuci se koji pedalj iznad tla.

Prosle su godine i orao je ostareo.
Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, cudesnu pticu rasirenih krila, kako lepbi na vetru.
Stari orao je zapanjeno gledao u vis. "Sta je to?" pitao je.

"To je orao, kralj ptica" rekla mu je jedna kokos. "On pripada nebu, dok mi, kokosi, pripadamo zemlji."

I tako je orao umro medju kokosima, neznajuci ko je.

"Nesvestan zivot nije vredan da bude prozivljen. Kada odbacite svoje iluzije i postanete svesni sebe i sveta oko vas, otkricete svu lepotu zivota na zemlji."
 
Poznati govornik otvorio je svoj svoj seminar drzeci u rukama novcanicu od 20 dolara. U sobi u kojoj je bilo 200 ljudi upitao je: "ko bi zeleo ovu novcanicu?"

Ruke su se podizale u vazduh.

On rece: "Dati cu je nekome od vas, ali pre toga dozvolite mi da ucinim ovo." A nastavi guzvati novcanicu.

Potom upita: "ko jos uvek zeli ovu novcanicu od 20 dolara?" Opet su ruke bile visoko podignute u vazduhu.

"Dobro", ponovi on, "a sta ako ucinim sledece?" Ispusti novcanicu na zemlju i stade je uvrtati svojom cipelom.

Potom je podize, sada poguzvanu i prljavu. "A sada, ko je jos uvijek zeli?" Opet su se ruke podigle u vazduh.

"Prijatelji, svi vi ste naucili veoma vrednu lekciju. Bez obzira na to sto sam ucinio sa novcanicom, jos uvek ste je zeleli, zbog toga sto se nije smanjila njena vrednost. Jos uvek je bila vredna 20 dolara.

Mnogo puta u nasim zivotima, mi smo baceni, zguzvani, prizemljeni zbog odluka koje donosimo i okolnosti koje nam se nadju na putu.
Osecamo da smo manje vredni, ali bez obzira na to sta se dogodilo ili sta ce se dogoditi, vi nikada necete izgubiti svoju vrednost, prljavi ili cisti, poguzvani ili konacno pognuti, jos uvek cete biti vredni onima koji vas vole.
Vrednost naseg zivota nije u tome sto mi radimo ili koga poznajemo, vec pored koga smo. Vi ste posebni i nemojte to nikada zaboraviti!»
 
Majka i decak hodaju plazom.
U jednom trenutku decak upita:
- Mama kako se cuva ljubav?
Mama ga pogleda i odgovori:
- Zgrabi malo peska i stisni u saku
Decak stisne saku i sto je vise stiskao, toje vise peska curilo iz nje.
- Ali mama pesak mi bezi!
- Znam ali sad potpuno otvori saku.
Decak je poslusa, ali u tom casu dunu vetar i odnese sav pesak sa dlana.
- Ni ovako neuspevam zadrzati pesak.
Na to majka sa smeskom na licu rece:
- Sada uzmi opet malo peska u ruku i drzi dlan kao da je u obliku kasike, dovoljno zatvoren da ga zastitis a dovoljno otvoren da bude slobodan.
Decak ucini kako mu je receno i pesak mu ostade na dlanu, dovoljno zasticen od vetra, i slobodan a da ne klizi kroz prste.
- Eto kako se cuva ljubav.
 
Neka žena ulazi u centar za socijalnu skrb, a prati je ravno 15 djece.
> - Au, jekne socijana radnica. Nisu valjda svi vaši?!
> - Ma, jesu - odgovori mama tonom koji je odavao kako je već bezbroj puta
> odgovarala na to pitanje.
> - Dobro onda. Moram i vas i njih upisati u knjigu. Recite mi njihova
> imena.
> - Ovo je moj najstariji sin; zove se Saša - krene žena nabrajati. A ovo je
> najstarija kći, Saša. Sljedeća se kći zove Saša, a onda se rodio sin,
> Saša.
>
> - Zar se i svi ostali zovu Saša? - upita, sve ne vjerujući, socijalna
> radnica.
> - Pa, da; zapravo je to vrlo praktično. Primjerice, kad ih zovem na ručak,
> samo viknem Saša i svi dotrče. Kad želim zaustaviti nekog tko hoće jurnuti
> na cestu, viknem Saša i tkogod da je, odmah stane. To mi je valjda bila
> najpametnija odluka - sve ih isto nazvati.
> Socijalna radnica malo razmisli o tim argumentima, a onda oprezno upita:
> - To razumijem, ali što ako hoćete da dođe samo jedno, određeno, dijete a
> ne
> cijela gomila njih?
> - A, onda ih zovem prezimenom!
 
Majka i decak hodaju plazom.
U jednom trenutku decak upita:
- Mama kako se cuva ljubav?
Mama ga pogleda i odgovori:
- Zgrabi malo peska i stisni u saku
Decak stisne saku i sto je vise stiskao, toje vise peska curilo iz nje.
- Ali mama pesak mi bezi!
- Znam ali sad potpuno otvori saku.
Decak je poslusa, ali u tom casu dunu vetar i odnese sav pesak sa dlana.
- Ni ovako neuspevam zadrzati pesak.
Na to majka sa smeskom na licu rece:
- Sada uzmi opet malo peska u ruku i drzi dlan kao da je u obliku kasike, dovoljno zatvoren da ga zastitis a dovoljno otvoren da bude slobodan.
Decak ucini kako mu je receno i pesak mu ostade na dlanu, dovoljno zasticen od vetra, i slobodan a da ne klizi kroz prste.
- Eto kako se cuva ljubav.

:) :klap: :aha:
 
Neka žena ulazi u centar za socijalnu skrb, a prati je ravno 15 djece.
> - Au, jekne socijana radnica. Nisu valjda svi vaši?!
> - Ma, jesu - odgovori mama tonom koji je odavao kako je već bezbroj puta
> odgovarala na to pitanje.
> - Dobro onda. Moram i vas i njih upisati u knjigu. Recite mi njihova
> imena.
> - Ovo je moj najstariji sin; zove se Saša - krene žena nabrajati. A ovo je
> najstarija kći, Saša. Sljedeća se kći zove Saša, a onda se rodio sin,
> Saša.
>
> - Zar se i svi ostali zovu Saša? - upita, sve ne vjerujući, socijalna
> radnica.
> - Pa, da; zapravo je to vrlo praktično. Primjerice, kad ih zovem na ručak,
> samo viknem Saša i svi dotrče. Kad želim zaustaviti nekog tko hoće jurnuti
> na cestu, viknem Saša i tkogod da je, odmah stane. To mi je valjda bila
> najpametnija odluka - sve ih isto nazvati.
> Socijalna radnica malo razmisli o tim argumentima, a onda oprezno upita:
> - To razumijem, ali što ako hoćete da dođe samo jedno, određeno, dijete a
> ne
> cijela gomila njih?
> - A, onda ih zovem prezimenom!

:zcepanje::zcepanje::zcepanje:
 
Profesor započe čas tako što uze u ruku čašu punu vode. Podiže je u vis tako dq svi mogu da je vide iupita:
- Šta mislite koliko je teška ova čaša?
- 50 gr…100 gr… 125 gr… – nagađali su studenti.
- Istina je ustvari da ni ja ne znam. I dok je NE izmerimo ne možemo biti sigurni – rekao je profesor. Ali ja sam hteo da vas pitam nešto drugo. Šta će se desiti ako držim ovako podignutu čašu, recimo nekoliko minuta?
- Ništa! – odgovoriše studenti.
- Dobro. A šta će se desiti ako držim ovako podignutu čašu ceo sat? – ponovo zapita profesor.
- Počeće da vas boli ruka – brzo odgovori jedan student.
- Tačno. A sada, šta će se desiti ako je držim ovako ceo jedan dan?
- Ruka će od takvog napora početi jako da vas boli, a moguće je da će vam se ukočiti mišići, možda će vam se ruka čak i paralizovati. I vrlo je verovatno da ćete osetiti potrebu da hitno odete kod lekara.
- Vrlo dobro – nastavio je smireno profesor. – A dok se sve to dešava, šta mislite da li se promenila težina čaše?
- Ne! – odgovoriše svi u glas.
- Pa šta je onda uzrok bolu u ruci i grčenju mišića?
Studenti se nađoše zbunjeni. Situacija je ličila na zagonetku i svi zdušno počeše da traže odgovor.
- Šta ja treba da uradim da bih se oslobodio bola i tereta u ovoj situaciji? – nastavi profesor.
- PUSTITE ČAŠU! – čuo se odjednom odgovor iz amfiteatra.
- Daaaa, to je to. To je odgovor. Pustite čašu! – poskočio je profesor. – To isto se dešava i sa vašim problemima u životu i sa vašim teškim mislima. Misliti o njima nekoliko minuta je normalna stvar, i u tome nema ništa neispravno ili pogrešno. Ali ako ih zadržavate u vašem umu neko duže vreme osetićete BOL. A ako to radite jako dugo, previše dugo – osetićete se paralizovano, tj. nećete biti u stanju da radite bilo šta drugo. Vrlo je važno je da razmišljate o određenim događajima ili doživljajima u vašim životima i da izvodite zaključke iz njih, no još je važnije znati kako osloboditi um od tih problema na kraju svakog dana… Da ih “pustite da padnu” pre nego što utonete u san. Tako ćete sebi uštediti veliki stres i napor i svako jutro ćete se buditi sveži, vedri i odmorni. Oseća ćete se ispunjeni novom snagom i lakoćom da prevazilazite sve životne izazove bez obzira u kakvoj se situaciji našli.

I zato: PUSTITE ČAŠU NA KRAJU SVAKOG DANA!
 

Back
Top