Duša voli da voli, da čita knjige, da pjeva, sluša muziku, slika, igra.. duša traži pokret, polet, da je tu kad je neophodna da pomogne i da joj se pomogne. Sve što duša želi je da to bude iz ljubavi, ali ne iz straha i prinude jer to ne dolazi iz same duše nego od uma.
"posmatraj" život i vidi šta te raduje.. šta radiš sa poletom, lakoćom i posle čega se osjećaš bolje i srećnije?
Treba biti surovo iskren i priznati tako nešto, nešto što je jače o d nas, naših osjećanja i realnosti.. duša nam je prazna, nit boli niti se iskreno raduje, iako imamo sve što nam treba? Mnogo toga lijepog nas okružuje, okruženi smo ljudima koje volimo i koji na svole ali..
Šta je to što nam smara dušu? da li se posvećujemo više drugima nego sebi, sopstvenom egu, duši.. radimo nešto što nas ne zanima, nešto dosadno, bezlično, svakodnevno, radimo onno što ne želimo, što nas ne ispunjava, ne raduje..
Težak osjećaj praznine je bolan gubitak voljene duše.. onaj osjećaj bespomoći i tuge, depresije je jači od bilo koga od nas.. moraš biti baš kreten da te tako nešto ne dotiče nepogodi.. i pored svega život ide dalje, kao rijeke koje teku, kao sat koji neumoljivo kuca.. lijek za dušu ima, postoji, samo treba naći onaj odgovarajući a najbolji je naći neki hobi, raditi nešto što će nas zaokupiti i odvuići pažnju na drugu stranu.
Praznina boli.. zato mislim da je treba ispuniti nečim što voli.. najgore je ne pokušati, predati se, odustati..
