Jovan Prezviter
Iskusan
- Poruka
- 5.532
Maloazijske Crkve su prestale sa slavljenjem jevrejske subote daleko pre Laodikijskog Sabora koji je predao prokletstvu svakog onog ko se smatra Hriscaninom a koji se drzi subote ili cega drugog iz starog zakona. Sabor je bio pomesni i odrzan je od strane Maloazijskih Crkava u tom regionu i njegove odluke vaze do danas, kao i uostalom odluke drugih sabora, i odrzan je zbog malih grupa``zilotskih`` pro-judejskih Hriscana, stavljajuci ih pred odluku: Ili... ili. Ili su Hriscani ili Judejci. Da je ova odluka bila sporna, i da se subota drzala po drugim Crkvama, zar ne bi bila osudjena na Drugom Vas. Saboru koji se odmah zatim desio? Ili na bilo kom drugom saboru kasnije?
Veliki Sabori uglavnom su preferirali pitanja Hristove prirode..ona su bila centralno pitanje a ovo oko posta, subote i nekih drugih stvari je bilo u drugom planu..ne zato štu su bila minorna već pre svega zato što se nije smatralo da se strožije nametne jedno gledite...recimo Sabor u Laodikeji je bio 364 n.e a Prvi Vaseljenski 325 n.e. Dakle isticanje pitanja subote nije rašavano na velikim saborima iako je kao što vidimo bilo potrebe kasnije nakon I Vaseljenskog. No, ovo pitanje svakako prevazilazi loklni sabor u Maloj Aziji..ono je odraz te stare tradicije uglavnom na Istoku...no čak ni na Zapadu nije potpuno iskorenjena ova tradicija jer papa Grgur Veliki u svojoj encikliki iz 594 n.e takođe se žali da u Italiji i dalje postoje vernici pa čak na njegovo zaprepašćenje i u samom Rimu koji drže Jevrejski Šabat te ih svakako opiuje u vrlo negativnim bojama...naravno ovo pitanje na Zapadu je tek zanimljivo ali da se vratimo Istočnim Crkvama. Kao što rekoh većina Istočnih Crkava je vekovima zadržalo ovu staru tradiciju dok je Etiopska najduže zadržala.
Mi Hriscani iz neznabozaca nikada ni u jednom trenutku nismo imali bilo kakvo praznovanje subote. Uostalom ni sam Mojsije nigde nije napisao da se subota slavi vec da se tog dana ne radi (2. Mojsijeva 20:8-11).
Ovde bih dodao samo da su imali sabore subotom dakle i bogolsuženje i počivanje od rada.
Sa druge strane Ap. Pavle nam kaze da se ne moze ispunjavati samo jedna stavka iz zakona, vec onaj ko zeli nesto ispuniti, mora drzati celi Zakon( Gal. 5. 3.). Tu i Etiopljani grese a i svi koji velicaju jevrejsku subotu.
E ovo što kaže apostol Pavle je jako zanimljivo. Ako malo detaljnije zagrebemo u problematiku Pavlovog sučeljavanja sa nekim grupama judaista videćemo da on uglavnom ističe obrezanje koje su nametali judaisti za koje on sam kaže da je nepotrebno. Narvno, nametali su i ostale Jevrejske običaje ali Pavle se fokusira na obrezivanje kao nepotrebno. Ja sam čitajući slične stihove od Pavla došao do zaključka da Pavle ovde želi reći da oni koji nameću obrezivanje i prinos žrtava koje su predstavljale Hrista time negira Hrista pa da bi se spasao mora držati sav zakon savršeno što je nemoguće jer se ne spasavamo svojim delima već zaslugama Hristovim. U tom kontekstu Pavle ovde kaže..ako se obrezuješ i prinosiš žrtve onda moraš zakon održati savršeno. Ovo tek možemo diskutovati i može se posebna tema otvoriti
..ali tako je to..iz jedne u drugu temu uvek može i nekako su skoro sve teme povezane jedna sa drugom.Sto se tice posta, mislim da tu niste razumeli sustinu te potrebno da to malo bolje istrazite. Prenecu samo mali deo sa sajta rasc. ep. Artemija gde sam na prvu ruku nasao nesto a ako treba mozemo detaljnjije o tome kasnije:
Тако, 66. Правило светих Апостола, дословно гласи: “Ако се који клирик затече да пости у дан Господњи, или у суботу (осим једне једине), нека буде свргнут; а ако је световњак, нека се одлучи“. (Слична овом Правилу су још и: 51. и 53. св. Ап. и 14.-то Правило Анкирског Сабора).
Тумачећи наведено правило (66), наш познати канониста Еп. Никодим Милаш (Књ. I, стр. 136-137), говори да је та “једна и једина“ Субота која се пости, Велика Субота, када је Тело Господа Исуса Христа лежало у гробу, док све остале суботе током целе године се не посте. Међутим, он одмах и тумачи на коју врсту поста се ова “забрана“ односи. Овде се, по њему, (а и по осталим канонистима) говори о “сухом посту“ (сухојаденије), када се читав дан до вечера не смије ништа јести, а увечер се може јести (опет) само строго посно јело (варено сочиво, поврће, али без уља)… Значи, наведеним правилом се дозвољава и у те дане (суботе или чак и недеље) блажији пост (рецимо јести 2-3 пута нешто кувано, макар и на води) од поста осталих дана посних седмица, а забрањује се само сухи пост (сухојаденије).
Познати византијски канониста ЗОНАРА (В. Зборник Рали – Потли, II, стр. 84), каже: Пост је добра ствар; и оно што је добро нека бива на добар начин, … јер добро није добро ако се не чини на добар начин. Ако пак неко пости 10 или 8 дана, па у њима буде нека субота или недеља (не греши), јер су многи од светих Отаца постили и до 40 дана (значи: и суботе и недеље, па нису “рашчињени“ због тога, него су управо тиме – прослављени). Тако се управо у нашем народу држи пост за причест када госпојински или божићни пост почиње негде средином седмице, а Причешће се планира на Преображење или на Ваведење, као и током свих постова (или ван њих) када желимо да се у недељу причестимо и сјединимо са Господом својим.
Da, vrlo je moguće da se pod postom podrazumeva ovo i čitao sam taj komentar. Međutim, ja bih nekako dao prostora i da se pod postom podrazumeva uopšte post iz prostog razloga što u Konstitucijama nije toliko detaljno objašnjeno te se ne pravi razlika između blažeg i strožijeg posta. Mi možemo pretpostaviti da se na to misli ali ono što vidimo i ono što piše jeste isticanje značaju subote i nedelje za hrišćane prema onome što se dogidilo u te dane..te se to automatski odražava i na post jer nije dozvoljeno postititi na te dane..čak i da se misli na blaži i strožiji post opet se ističe da se na ta dva dana ne bi trebalo upražnajvati post koji se primenjuje na ostale dane. Ono što pak želim istaći jeste da je Rimska Crkva upravo najstrožiji post nametnula subotom odstupajući tako od pravila Crkve te je zbog toga bila u sukobu sa Pravoslavnim shvatanjem ili shvatanjem Istočnih Istočnih Crkava.
Sveti oci bilo kog veka se nisu ni najmanje bavili ovim pitanjem jer su stvari bile sasvim jasne. Da se subota svetkovala medju Hriscanima, o njoj bi bili pisani celokupni eseji od svih otaca, jer bi to bilo nesto vazno i dostojno pisanja, medjutim toga nema.
Kao što rekoh značaj subote među Istočnim hrišćanima nije bilo toliko isticano ali nije ni strogo zabranjivano. Ostavljeno je pojedincima da prema savesti odluče kako će postupati po tom pitanju s tim da se u Vizantijskoj Crkvi osuđeno nametanje poštovanja subote. U drugim Istočnim Crkvama uglavnom ova tadicija se održala i duže. To što se na saborima nije pojavljivalo ovo pitanje opširnije nije posledica što se zauzeo neki tvrd stav već što se smatralo da to pitanje nije od presudne važnosti. Ali se povremeno isticalo van tih sabora moguće ako je nametano od strogih judaista ili s vremena na vreme više zbog carske politike u Rimu(Rimskom Carstvu) koja je nekada suviše zadirala u crkvena pitanja iako nije imala baš sluha za nijanse u okviru hrišćanske tradicije pa je delimično uticala da se na nekim lokalnim saborima zaoštri ovo pitanje poput onog Laodikejskog.
Svako dobro.
Zasto je Bog pocinuo u sedmi dan, da li se umorio,