Život nam je bio ćudljiv i svirep. U prirodi nije bilo dobrote ni smisla. Ali, dobrote i smisla bilo je u nama, u nama ljudima s kojima se slučaj igra, te mi možemo da budemo jači i od prirode i od sudbine pa ma to bilo i samo za nekoliko časova. Mi možemo da budemo bliski jedno drugom kada je to nužno i da jedno drugom pogledamo u oči koje shvataju. Mi možemo da volimo jedno drugo i da živimo radi uzajamne utjehe.
A ponekad, kada mračna sudbina ćuti, možemo još i više. Tada možemo da za koji trenutak budemo bogovi, da pokrenemo moćne ruke i stvorimo stvari koje prije toga nisu postojale i koje, kad su jednom stvorene, žive bez nas i dalje. Iz tonova i riječi, i iz drugih slabašnih ništavnih stvari možemo da sagradimo muzička djela, arije i pjesme pune smisla, utjehe i dobrote, ljepše i trajnije nego što su brutalne igre slučaja i sudbine. Možemo da nosimo u srcu svevišnjeg i onda kada nas on cijele prožme, može on kroz naše oči i kroz naše riječi da pogleda i progovori o onim drugima, koji ga ne poznaju ili neće da ga poznaju. Mi svoje srce ne možemo povući iz života, ali ga možemo tako uobličiti i tako naučiti da ono postane jače od slučaja i da može da nepokolebljivo gleda u ono što nam zadaje bol.
Herman Hese - Mi mozemo nauciti srce da gleda u bol