Ako je moja dusa razglednica,onda sam ja samo prolazna stanica celoga
ovoga zivota.Koja hoda rasirenih ruku bez snova,bez odredjenog puta,po
stazama koje vode samo u jednom pravcu.Bez bojazni da ce biti
dodirnuti,milovani jer ona to vec dugo nikome nije dozvolila.Jer hram
oko sebe je zazidala i krenula putem bola i ponosa.Ljubav je bacila
ispod nogu kao izvinjenje jednog zlog doba.Oguglala od emocija,izgovara
samo reci prezivljavanja i misli o stvarima koje samo moze sustignuti
vreme u trenutku.Misli joj vise nisu svetle i plave,njene misli su sada
tuneli strave.I vise joj koraci nisu glavni krivci,jer oplakuje onaj
protok peska koji joj je prosao kroz ruke a da ga nije ni bila
svesna.Nije ga uspela zadrzati,nije se znala boriti i necujno kao senka
je zauvek otisla.Bez ijedne reci s mislima sumornim,bojazna sto vise ni
samu sebe ne moze prepoznati.
Beskraj