Plaši me cveće koje liči na ptice grabljivice.
Ptice me ne plaše. Razumem smisao koji im je dodeljen u životu.
Ali cveće čijoj se lepoti divim, mimikrijom privlačnosti
izaziva nedoumice. Podseća na ljude prijatnog, blagog izgleda,
šarmantne, uvežbanog lažnog osmeha, iza koga
se krije koristoljublje i lakoća zloupotrebe tuđe iskrenosti,
poštenja ili bolećivosti. I dok pišem misli mi otvaraju jasnije
vidike i sagledavam zamenu teza. Otvorena pred sobom,
sa pogledom na ovaj prekrasni cvet uviđam da strah nije
izazvan izgledom cveta, da nije razlog u pticama koje uzimaju
ono što im je potrebno da prežive, nego je to strah od ljudi
grabljivaca, beskrupuloznih osoba koji svoj život zasnivaju
na slatkorečivosti, smišljenoj blagonaklonosti i koji odlaze onog
momenta, kada im matertijalno ili bilo koje drugo dobro,
zbog koga su tu, bude uskraćeno nemogućnošću
žrtve da ispuni njihove potrebe, grabeći ono što je ostalo.
To su nečasni ljudi koji ne biraju sredstva da uzmu šta su
zamislili i tako razgolićuju svoj pravi karakter bez stida i srama,
odlazeći odmah u pohod za novim plenom. Neiskreni ljudi,
lažni prijatelji, licemeri, ljudi koji nam često u našoj
nepažnji ili naivnosti naprave teške rane i pretvore nas u osobe
preteranog opreza ili nepoverenja. Žao mi je što sam u ovakvu
priču umešala lepo cveće i ptice, ali tako je misao krenula,
kada sam se zagledala u cvet irisa. Pogrešno, kao i poverenje koje
sam puno puta nesmotreno dala.