***
Dopusti mi da ti pišem pesme,
da slažem ove rime,
dopusti da ovaj večiti sanjar,
saputnik mašte, željan tebe,
na kraju otkrije i svoje ime.
Dopusti da te polako zavodim,
rečima milujem, osmehom mamim,
dopusti da ti u srce uđem,
da nastavimo tamo,
gde smo, možda, stali.
I nemoj da se bojiš,
jer ovo je samo mašta,i nije greh,
i nemoj da bežiš, jer taman sam te našao,
srce ti obuzeo, dušu poklonio,
i nestao.
Đakomo Kazanova