O nama, o našem događaju, nikadnikom nisam pričao. Ostavio sam taj orkan strasti samo za sebe. 
Ne znam šta je sa tobom?. Ostala je za nama vrteška nesputane ljubavi, životnog otkrovenja, omamljujuća vrtoglavica. 
Kako je to čudno, skoro nestvarno. Nismo razmenili brojeve telefona, adrese, imena smo saznali slučajno. 
Živeli smo samo za taj dan, za te vibrirajuće noći i ništa nam nije bilo važno.Ni naša imena, ni ko smo, šta smo, šta radimo. 
Naši razgovori počinjali su razmenama emocija, na uzavreloj postelji kreveta u toj maloj gostinjskoj sobi, 
hladnoj i vulanski toploj, da bi se nastavili u predasima, tražeći odmor, sa temama o filozofiji života, o percepciji filma, 
pozorištu, o snovima i njihovim tumačenjima, o Kastanedi. Išli smo u susret čistog, iskonskog dodira tela i duše, 
neopterećeni svakodnevnim trivijalnostima. Bili smo samo Ja i Ti. Prepustili smo se jednom drugom bez granica. 
Ali je vreme ipak postavilo svoju granici.
Gde si sada, ......gde?