Najcrnje sto te razumem i vidim da je tako.
A tuzno je zbog roditelja koji nisu svesni koliki pritisak stvaraju svom detetu.
Ima mnogo roditelja koji misle da se sva deca trebaju odgajati jednako a nije tako, svako je jedinstven i ono sto jedno dete razume i moze, drugo mozda ne moze. Tamo gde jedan lako uspe, drugi mozda nikad nece ni prici. Nekima je potrebno vise ljubavi, neke gusi.
Kod losih momaka, ono sto sam ja primetila je ta devojacka potreba “da ga promene”, opet potreba “vidite sta ja umem”, cesto udruzena sa visokim iq.
Ono sto mene fascinira, taj sindrom bespomocnosti. Gledas osobu od mnooogo godina, koja se ponasa apsolutno buntovnicki divlje, pada, i pada... i roditelje koji stoje pored i dizu iz blata milioniti put, peglaju belu kosulju i odelo, i vracaju nazad, misleci da ce bas ovaj 468.put biti sve ok?
Kakva je to dijagnoza?
Ne “deteta” nego roditelja?
Najcrnje sto te razumem i vidim da je tako.
A tuzno je zbog roditelja koji nisu svesni koliki pritisak stvaraju svom detetu.
Ima mnogo roditelja koji misle da se sva deca trebaju odgajati jednako a nije tako, svako je jedinstven i ono sto jedno dete razume i moze, drugo mozda ne moze. Tamo gde jedan lako uspe, drugi mozda nikad nece ni prici. Nekima je potrebno vise ljubavi, neke gusi.
Kod losih momaka, ono sto sam ja primetila je ta devojacka potreba “da ga promene”, opet potreba “vidite sta ja umem”, cesto udruzena sa visokim iq.
Ono sto mene fascinira, taj sindrom bespomocnosti.