Čardak ipak nije mrtav
Bivšeg policajca Blagoja Đuraća su zaklali, a kasnije ostale zarobljenike terali da ližu njegovu krv. Pobijene su celokupne porodice za nekoliko minuta.
Na Vaskrs 1992. godine pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske, potpomognuti pripadnicima paravojnih hrvatsko-muslimanskih jedinica, opkolili su i ušli u prigradsko derventsko naselje Čardak sa pretežno srpskim stanovništvom i ubili 36 mještana.
Svjedok tog događaja Drago Knežević kaže da je ovo naselje danima bilo izloženo granatiranju artiljerije regularne vojske Hrvatske.
- Zajedno sa nama od hrvatskih granata u podrumima su se krili i Bošnjaci koji nisu napuštali svoje kuće - priča Knežević.
Na Vaskrs oko 8.00 časova ujutru Čardak su napale tri hrvatske brigade. Njima su pomagale paravojne jedinice sastavljene od "domaćih" Hrvata i Bošnjaka, prisjeća se Knežević.
- Napad je izveden sa svih strana. Stanovništvo, koje nije moglo da se suprotstavi napadačima, brzo je pokleknulo. Bilo je dosta ubijenih i ranjenih civila, među kojima je bilo dosta djece i žena - kaže Knežević i dodaje da je prva žrtva bio Đuro Trivanović.
Tog dana ubijeno je 26 Srba. Svi su likvidirani na pragovima svojih kuća. Poubijane su cijele porodice poput Lazarevića, gdje su u jednom trenutku ubijeni otac Veljko, njegov sin Duško i supruga Mirjana.
Pobijena je i cijela porodica Živković: Savo, Jelena i Goran. Jedino je preživjela kćerka Gordana, koja je izbjegla smrt jer se tog dana nije zadesila u kući.
- Mnoge osobe su ubijene u momentu kada su izlazili iz kuća da se predaju. Pucano im je u glavu. Đorđe Simić digao je ruke u znak predaje, a oni su pucali u njega - prisjeća se Drago Knežević, dodajući da su nakon takvog iživljavanja ostali stanovnici Čardaka srpske nacionalnosti odvedeni u logore koji su se nalazili u bivšem Domu Jugoslovenske armije, vojnom skladišu na Rabiću i u školi u Polarima.
Među tim ljudima je bilo najviše žena i djece, ali i odraslih muškaraca. Odmah su počeli da ih razdvajaju, a žene i nejač su kasnije bili puštani, dok su odrasle muškarce odveli u logore.
U toj grupi našao se i Drago Knežević, koji kaže da je za zarobljene Srbe sa Čardaka tada nastala prava golgota. Nakon višednevnog iživljavanja ubijani su na očigled ostalih zarobljenika.
- Blagoja Đuraća, bivšeg policajca, zaklali su, a kasnije su ostale zarobljenike tjerali da ližu njegovu krv – opisuje tragične događaje Knežević, koji je za vrijeme boravka u logoru sa 120, smršao na 75 kilograma.
Razmijenjen je nakon dva i po mjeseca. Boravio je i u privatnom logoru u Slavonskom Brodu. Mnogi međutim nisu imali sreće da budu razmijenjeni.
Mirko Pajić, Savo Pavlović, Rade i Željko Bokur, Milorad Gunjević, Nenad Panzalović i Miro Jovičić ubijeni su dok su kopali rovove za potrebe hrvatskih bojovnika.
Nakon rata, tijela ubijenih Srba iz derventskog naselja Čardak pronađena su u više pojedinačnih i masovnih grobnica, posle čega su sahranjena.
Poslije okupacije Čardaka i protjerivanja stanovnika, počinioci zločina su na jednoj zgradi ostavili poruku: "Čardak je mrtav".
Preživjele Čardaklije su poslije rata obnovile svoje kuće, na mjestu zločina podigli spomenik u znak sjećanja na ubijene sunarodnike i tu se svake godine na Mali Vaskrs okupe i uz služenje parastosa i paljenje svijeća prisjete nevinih žrtava.
Drago Knežević ističe da je Opštinski savez logoraša Haškom tužilaštvu dostavio obiman materijal o počinjenim ratnim zločinima nad Srbima iz derventskog naselja Čardak, ali da i pored obećanja, počinioci masakra nisu procesuirani.
- Haški istražitelji su bili iznenađeni zločinima u Derventi, međutim, ništa nije urađeno da počinioci budu kažnjeni – završava potresno svedočenje Drago Knežević.
Srna
