Rano kraljiću Marku
U nedjelju prije sjajnog sunca
Kraj mora na Urvinoj gori.
Kad Marko bio kraj Urvine,
Šarac se prema njemu poče spoticati,
Spoticati se i suze roniti.
To je Marku bilo jako bolno,
Pa reče Marko Šarcu:
"Davore, Šaro, davore, dobri moj!
"Već je sto šezdeset ljeta
otkako te upoznah,
"Nikad se preda mnom nisi spoticao,
"A danas se poče spoticati,
"Spticati se i suze roniti:
"Bog zna, neće biti dobro,
"Bit će mi za glavu jednog dana,
"Teško mojoj, teško tvojoj."
To su bile Markove riječi,
Vila s Urvine planine viče,
I doziva kraljića Marka:
"Brate, kraljiću Marko!
"Znaš li, brate, zašto ti se konj spotiče?
"Šarac te žao, gospodaru,
"Jer ćeš se uskoro rastati."
Ali progovori vila Marko:
„Bijela vilo, grlo te boli!
„Kako bih se mogao rastati sa Šarcem,
„Kad sam prešao zemlju i gradove,
„I posjetio Istok do Zapada,
„Jer nema boljeg konja od Šarca,
„Ni boljeg junaka od mene?
„Ne mislim se rastati sa Šarcem
„Dok je moj na mom ramenu.“
Ali mu bijela vila odgovori:
„Brate, kraljeviću Marko!
„Nitko te neće odvesti od Šarca,
„Niti možeš umrijeti, Marko,
„Od junaka ni od oštrih mačeva,
„Od buzdovana ni od bojnih kopalja,
„Ne bojiš se junaka na zemlji;
„Umrijet ćeš, Marko, u mukama,
„Kunem se Bogom, starom ubojici
„Ako mi vjeruješ, nećeš,
„Kad budeš visoko na gori,
„Pogledat ćeš s desna na lijevo,
„Opazit ćeš dvije tanke jele,
„Nadvisuju vrhovima cijelu planinu,
„Okićene su zelenim lišćem,
„Među njima je zdenac vode, “
Okrenut ćeš Šarca tamo,
„Sjaši s konja, priveži ga za jelo, „
Stani nad zdenac nad vodu,
„Tu ćeš pregledati lice,
„Tada ćeš vidjeti kad umreš.“
Marko je slušao vile,
Kad je bio visoko na gori,
Pogledao je s desna na lijevo,
Opazio je dvije tanke jele,
Vrhovi im nadvisuju cijelu planinu,
Okićene su zelenim lišćem;
Tu Marko okrenu Šarca,
Iz njega zasja, sveza ga za obrok,
Stajao je nad bunarom nad vodom,
Nad Ispitivao mu je lice vodom;
A kad mu je Marko pregledao lice,
Marko je vidio kada će umrijeti,
Prolio je suze i rekao:
"Lažljivi svijete, moj lijepi cvijete"
"Bio si lijep, malo sam hodao!
" "Pa malo, tri stotine godina!"
"Dođe zeman da se svijet promijeni, pa uze mač s pojasa
kraljevića Marka, i mač s pojasa izvadi, i dođe konju Šarinu, mačem odrubi Šarčevu glavu, da ga Šarčev ne voli kao Turčina , da ne pravi nevolje Turcima, da ne nosi vodu ni vrč; i kad Marko odrubi Šarčevu, Šarčevu konja zakopa , bolje Šarčevu nego brata Andriju, istuče ga oštrim mačem na četiri komada, da ga mač ne voli kao Turčina, da se Turci ne ponose njime, što im je od Marka ostalo , da Markova pobožnost ne bude prokleta. i kad ga Marko oštrim mačem istuče, koplje bojno slomi na sedam komada i baciše ga u jelove grane; Marko uze pernati buzdovan, uze ga u desnu ruku i baciše ga s planine Urva u duboko plavo more, i Markov buzdovan progovori: "Kad mi buzdovan izađe iz..." more, "Tada je postao kao malo dijete!" Kad je Marko sakrio oružje, Tad je izvadio knjigu iz pojasa, I iz džepa knjigu bez pečata, Napisao je knjigu kraljiću Marku: "Kad je došao na Urvinu goru "Među jelama do hladnog bunara, "Našao je ondje udio: Marko, "Neka zna da je Marko mrtav; "Kod Marka su tri odaje blaga, "Kakvo blago? Sve žuti dukati, "Priredit ću mu gozbu za jedan dan, "Za što će se moje tijelo pokopati? " "Drugom gozbom neka se crkve ukrase, "Trećom gozbom neka slijepi i hromi, " Neka slijepi hode svijetom, "Neka pjevaju i sjećaju se Marka." Kad je Marko knjigu ukrasio, Bacio je knjigu na jelovu granu Odakle se s puta vidjela; Zlatni turban bacio je u bunar; Marko je skinuo zeleni ogrtač, Raširio ga pod jelom na travu, Prekrižio se, sjeo na ogrtač, Samur: kapa preko očiju, Legao je, nije ustao. Marko je ležao mrtav kraj bunara Iz dana u dan tjedan dana, Kad je prolazio širim putem, I ugledao kraljevića Marka, Svi misle da Marko ondje spava, On kruži oko njega izdaleka, Jer se boji da ga ne probudi. Gdje je sreća, ondje je i nesreća, Gdje je nesreća, ondje je i sreća: I sva sreća izvede igumana svetogorskog Vasa Iz bijele crkve Vilindara S njegovim učenikom Izaijom; Kad iguman opazi Marka, On mahne desnom rukom đakonu: "Lakše je, sine, ne buditi ga, "Jer je Marko poslije sna loše volje, "I može nas obojicu ubiti."" Gledajući Marka kako spava, starac je primijetio Markovu knjigu i sam je proučio,"
Jesi ti pročita dalje od naslova jer ja osim toga ne vidiim nikakve sličnosti između naše i vaše piisme o smrti Marka Kraljevića? Sutra ću pogledat i ostale da vidim šta su još naši "pokrali" od vas
