Kad sam se već dotaka genetske srodnosti Hrvata podno Karpata i Hrvata s Jadrana evo još dva članka na tu temu s najzanimljivijim dijelovima:
Hrvati i bijeli Hrvati – genetsko podrijetlo i neke povijesno-etimološke definicije
Pogledajte prilog 1803437
Oko 20-30% Hrvata vuče svoje podrijetlo, vjerojatno od stanovništva jadranske obale iz ranijih vremena, posebno iz kasnog brončanog doba (R1b) i razdoblja antike 800. pr. Kr. - 600. n. Kr. (protokeltski R1b [P312>L2], E1b1, I1, J2, neke I2 loze [I-Y3120]). Iako je regija bila značajan koridor za prve migracijske poljoprivrednike iz zapadne Anatolije, na modernu strukturu hrvatskog genskog fonda najviše je utjecalo srednjovjekovno posthunsko širenje ljudi iz istočne Europe na Balkan, koje je bilo popraćeno raseljavanjem Avara iz Dalmacije.
Oni (bijeli Hrvati) donijeli su većinu linija R1a i I2, koje danas čine 65% (25% i 40%) muških linija među Hrvatima, a te genealoške grane nisu iranske, nisu alanske, već su povezane s tipičnim protoukrajinskim.
X-OR-vati (g-or-vati) su Orijanci koji su došli ispod Karpata, međutim, ovaj etnonim ima drevne korijene i šire regionalno značenje u našem kraju, vjerojatno od eneolitika. Etnonim "Hrvat" potvrđen je u 2.-3. stoljeću epigrafskim spomenicima drevnog grčko-sarmatskog Tanaisa na ušću Dona.
DNK je put u povijest. Lemki!
Genetske studije potvrđuju autohtonu prirodu Lemka u ukrajinskim Karpatima. Posljednjih 8 godina profesor Nikitin A.G. sa Sveučilišta u Michiganu, SAD, radi na ovoj temi. Zanimaju ga Tripiljci, Bojci, Lemki i Huculi. Dakle, ove studije potvrdile su da su Karpati bili glacijalno utočište za čovječanstvo i središte naknadnog naseljavanja istočne Europe . Svaka proučavana karpatska etnička skupina nosi specifične genetske značajke. Lemki imaju različite genetske markere koji izravno prate njihovo podrijetlo do paleolitika Europljana, kako u Y-kromosomskoj (prenosi se muškom linijom) tako i u mitohondrijskim haplogrupama (prenosi se ženskom linijom, iako je prisutna kod predstavnika oba spola).
To potvrđuju različite podklade europske Y-kromosomske haplogrupe I2, a jedan od najstarijih R1a1a klastera je mutacija M17/M198, čiji su zajednički preci nositelji živjeli prije 15-10 000 godina. I upravo su predstavnici ovog genetskog markera stigli u Indiju i Iran 1500. godine prije Krista (R1a1 L657 i Z93). Isto vrijedi i za ženske haplogrupe: europsko paleolitsko podrijetlo H1 (32% kod Lemka, 50% kod Hucula, što je najviša stopa u Europi. Druga značajka je prisutnost rijetke kasnopaleolitske haplogrupe mtdDNA M među Lemcima – 5% (za ovu skupinu to je puno). Njezini predstavnici došli su u Europu zajedno s lovcima-sakupljačima prije 35-30 000 godina iz Azije. Zbog svoje starine, haplogrupa M ne može se pripisati nijednoj etnografskoj skupini kao definirajuća.
Pogledajte prilog 1803462
Genetičari su analizirali 55 kompletnih ljudskih mitohondrijskih genoma (mtDNK) od lovaca-sakupljača koji obuhvaćaju 35 000 godina europske prapovijesti. Neočekivano su pronašli lozu mtDNK M kod pojedinaca prije posljednjeg ledenog maksimuma. Ova loza je odsutna kod modernih Europljana, iako se često nalazi kod modernih Azijata, Australaca i američkih Indijanaca. Što to znači? Da je među modernim Europljanima, posebno Lemcima, preživjela jedna od matrijarhalnih loza iz prvih ljudskih migracija u Europu.
Također je potvrđeno da su Lemci potomci Bijelih Hrvata. Štoviše, stanovništvo Hrvatske ne vuče uzalud svoje korijene od njih. To potvrđuju ne samo zajednički genetski markeri Y-kromosomske haplogrupe I (I-M170-podrijetlo – paleolitik/Balkan; I2b1-M223-nastao prije 9 000 godina/Srednja Europa;
I2a-P37 – uobičajen među Hrvatima, Bosancima, Lemcima, E-L117 – tipična balkanska podklada itd.), već i mitohondrijski.
Ali to nije najzanimljiviji dio.
Rezultati usporedbe genetskih analiza autohtonih stanovnika hrvatskog otoka Krka i Lemka Karpata su zapanjujući. Samo u ove dvije skupine pronađen je abnormalno visok postotak mitohondrijske (ženske) haploskupine koju sam pronašao – 11,3%. Gotovo je odsutna u svim etnografskim skupinama Europe (s izuzetkom otočnih britanskih izolata, ne više od 5%). Uzorci s Krka, koji predstavljaju zapadnu Hrvatsku, imaju najveću učestalost R1a (35,5%) i R1b (16,5%) u cijeloj zemlji.
Pogledajte prilog 1803461