Који то?
Нпр. DAI тврди баш супротно. Бијела Хрватска је изнад.
To sam i ja primjetia, al "ispravia" se posli u tekstu i spomenia to mada ima neku svoju teoriju i u vezi toga:
"Jedini vjerodostojni spomen „Bijelih Hrvata“ odnosi se na dalmatinske Hrvate, a o njima pisac djela „De administrando imperio“ sredinom X. stoljeća navodi: „Hrvati, koji sada nastavaju strane Dalmacije, potječu od nekrštenih Hrvata, koje i Bijelima nazivlju.“ Budući da je Porfirogenet pretpostavljao seobu dalmatinskih Bijelih Hrvata iz sjevernijih krajeva na jug Europe, odnosno zajedničko podrijetlo južnoeuropskih, srednjoeuropskih i istočnoeuropskih hrvatskih plemena, on i tim sjevernijim hrvatskim plemenima (žiteljima „velike (u značenju „stare“ tj. nekadašnje Hrvatske“), od kojih su južni Hrvati prema piscu DAI-a potekli, također pridaje pridjev „Bijeli“ – Hrvati (odnosno njihovu zemlju naziva „Bijela“ – Hrvatska).
Međutim, kao što je navedeno, niti jedan drugi ranosrednjovjekovni povijesni izvor ne potvrđu- je takvu konotaciju. Također, kada opisuje navodnu sjevernu, „staru“ tj. nekadašnju Hrvatsku, iz koje su Hrvati „došli“ na jug, pisac DAI-a miješa vijesti o srednjoeuropskim (češkim) i istočnoeuropskim (ukrajinskim) hrvatskim plemenima. Tako se (vjerojatno) za češka hrvatska plemena u DAI-u navodi kako se nalaze „kod Frangije“ (tj. Franačke = Sveto Rimsko Carstvo; op. a.): „Ostali pako Hrvati ostadoše kod Frangije, i zovu se danas Bjelohrvati, imajući svoga vlastitoga Arhonta, a podložni su Otonu Velikomu, kralju Frangije i Saske. Oni su nekršteni, a ulaze sa Turcima (Magjarima) u tazbine i prijateljstva.“
U jednom drugom poglavlju istoga spisa za njih se navodi: „Oni su onkraj Turske, stanuju blizu Frangije, a susjedi su Slovenima, nekrštenim Srbima.“ Za jedan drugi navod iz DAI-a moglo bi se zaključiti kako se vjerojatno odnosi na područje hrvatskog plemena u sjeverozapadnoj Ukrajini (Galiciji): „Velika Hrvatska, koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas (…) podiže manje konjaništva i pješadije, nego li krštena Hrvatska, jerbo ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Magjari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagena, ni kondura, niti trgovačkih ladja, zašto je daleko more. Od njih do mora ima puta 30 dana, a more, koje je 30 dana daleko, jest tako nazvano Crno more.“
Slovenski povjesničar Ljudmil Hauptmann je 1937. godine posebno upozorio na kontradiktornosti u poglavljima DAI-a koji spominju navodnu „Bijelu Hrvatsku“ u sjevernijim europskim krajevima na sljedeći način:
1) Bijela Hrvatska – s one strane Bagibareje, blizu Franaka te je podložna Otonu Velikome;
2) Bijela Hrvatska – s one strane Mađara, blizu Franaka i Srba;
3) Bijela Hrvatska – blizu Srba, Mađara, Franaka i Pečenega.
Kako se vidi, Konstantinov je tekst posve smušen. Jer ako ga prihvatimo, Bijela bi Hrvatska ležala jedanput u Češkoj, drugi put iza Karpata, a treći ni svrdlom ni kliještima ne bismo iz njega izvukli na koji se od ovih predjela njegove riječi odnose.“ Zanimljiv je i zaključak hrvatskog jezikoslovca Vatroslava Jagića koji je još 1880. godine napisao kako je careva „grosses heidnisches Weisskroatien“ jedna zemlja fantazije (sein Phantasieland).
Iz svega navedenog može se zaključiti da neka jedinstvena hrvatska zemlja/država u sjevernijim dijelovima Europe (tzv. Porfirogenetova „Bijela Hrvatska“) – u svojstvu pradomovine dalmatinskog hrvatskog plemena, nikada nije postojala. Navodi iz DAI-a ukazuju na to da je i u ovom slučaju riječ o literarnoj konstrukciji u kojoj se u jednu cjelinu nevješto spajaju raznorodni podatci o češkim i ukrajinskim hrvatskim plemenima. Potom se tako osmišljena poganska „stara“ tj. nekadašnja Hrvatska u carevu spisu pojednostavnjeno predstavlja kao nekadašnje sjedište dalmatinskih „krštenih Hrvata“, odnosno preteča „krštene Hrvatske“ na jugu Europe, koju su dalmatinski Hrvati utemeljili nakon što su pobijedili svoje avarske, odnosno franačke neprijatelje i potom primili kršćanstvo iz Rima, odnosno Bizanta."
Nemam pojma šta bi mislia
