Sićaš li se kada si pokazivao spise iz 16. stoljeća sa kojima si htio dokazati da su doseljeni Hercegovci u zaleđe Šibenika bili Srbi i pravoslavci a nisi uopće skužio da tamo piše da su većinom imali hrvatska i katolička imena poput Ante, Jure, Šime, Stipe, Grgo, Martin? Hahahahahaha e moj "nezavisni istraživač".
Ako ti nije jasno otkud su se stvorili Hrvati u zapadnoj Hercegovini - ovde je objašnjeno:
Hrvatski vilajet i geneza hrvatskog imena u zapadnoj Hercegovini i Dalmaciji
Pitanje etničkog i kulturnog identiteta u dalmatinsko-hercegovačkom prostoru jedno je od najosetljivijih u jugoistočnoj evropskoj istoriografiji. Rasprave o srpskom i hrvatskom prisustvu u Dalmaciji i Hercegovini neretko su opterećene ideološkim interpretacijama, dok primarni izvori i administrativne prakse velikih sila (Vizantije, Ugarske, Mletačke republike, Osmanskog carstva) otkrivaju složen proces identitetskih transformacija. Posebno važnu ulogu u tom procesu imalo je formiranje tzv. „Hrvatskog vilajeta“ u osmanskom periodu, što je značajno uticalo na širenje hrvatskog imena u oblastima gde ono dotad nije bilo prisutno.
Paganija i srpski supstrat
Vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit
u delu De administrando imperio (sredina 10. veka) jasno identifikuje Paganiju (Pagania) kao oblast naseljenu Srbima (Konstantin Porfirogenit u De Administrando Imperio (Moravcsik, ed.; Jenkins, prevod) izričito piše da su stanovnici Pagani/Narentani „descended from the unbaptized Serbs“ (tj. potomci nekrštenih Srba).“) [1] Teritorije koje će vekovima kasnije ući u sastav Hrvatskog vilajeta – uključujući Sinj, Makarsku, Čitluk, Čapljinu, Ljubuški i Metković – u to vreme ulazile su u širi srpski etnički okvir. Hronološka analiza pokazuje da se hrvatsko ime u ovom regionu ne pojavljuje u srednjovekovnim izvorima, te da ne postoji osnov za tvrdnju o njegovoj ranijoj etničkoj prisutnosti.[2]
Osmanska administrativna podela
Nakon osmanskog osvajanja Dalmacije i zapadne Hercegovine u 15. i 16. veku, prostor je uključen u Kliški sandžak, deo Bosanskog ejaleta. U okviru te administrativne celine pominje se vilayet-i Hirvat („Hrvatski vilajet“), koji je obuhvatao prostor između Zrmanje i Cetine, kao i delove između Une i Velebita[3]. Ova oznaka nije imala etničku, već čisto teritorijalno-administrativnu prirodu. Osmanska praksa imenovanja vilajeta često je polazila od istorijskih ili geografsko-političkih odrednica, a ne od aktuelnog etničkog sastava.
Širenje hrvatskog imena
Kroz institucionalni okvir Osmanskog carstva, hrvatsko ime počinje da se širi među stanovništvom pomenutih oblasti. U početku, ono je označavalo teritorijalnu pripadnost stanovnika vilayet-i Hirvat, da bi se postepeno transformisalo u samopercepciju i etničku oznaku. Populacija ovog regiona bila je izrazito heterogena: srpsko pravoslavno i vlaško stanovništvo, lokalni i doseljeni muslimani, kao i katolički element, kako starosedelački tako i migracioni [4]. U takvom kontekstu, „Hrvat“ je isprva značio „stanovnik Hrvatskog vilajeta“, a tek naknadno se preobrazio u etnonim.
Kulturni i književni primeri
Ovakva administrativno uslovljena identifikacija objašnjava poreklo i kulturnu samopercepciju pojedinih ličnosti iz ovog prostora. Tako se roditelji Petra Zoranića, autora
Planina (prvog romana pisanog na hrvatskom jeziku), vezuju za područje obuhvaćeno Hrvatskim vilajetom.[5] Isto važi i za franjevce poput fra Filipa Grabovca ili fra Andrije Kačića Miošića, čija je „hrvatska“ pripadnost više posledica osmanske nomenklature nego kontinuiteta sa srednjovekovnim Hrvatima severne Dalmacije ili Panonije.
Zaključak
Proces poistovećivanja stanovnika zapadne Hercegovine i Dalmacije sa hrvatskim imenom ne može se razumeti bez uloge Osmanskog carstva i njegovih administrativnih podela. „Hrvatski vilajet“ bio je ključni faktor u širenju imena koje je u početku imalo isključivo upravni karakter, a koje je tokom vremena poprimilo etničku dimenziju. Tako se najveći deo srpskog stanovništva Paganije i zapadne Hercegovine, pod osmanskom vlašću, postepeno integrisao u hrvatski identitetski okvir, što je ostavilo duboke posledice u kasnijim etničkim i političkim konstelacijama regiona.
- Constantine Porphyrogenitus. De administrando imperio. Edited by Gy. Moravcsik, translated by R. J. H. Jenkins. Washington D.C.: Dumbarton Oaks, 1967.
- Ćirković, Sima. Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga, 1964.
- Klaić, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb: Školska knjiga, 1975.
- Šabanović, Hazim. Bosanski pašaluk: Postanak i upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost, 1959.
- Šanjek, Franjo. „Petar Zoranić i njegovo djelo u kontekstu dalmatinske renesanse“. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 26 (1993): 45–61.
Sinjski Srbi iz Paganije pohrvaćeni za vreme Vilajeta Hrvati. Sve ti najgori ustaški krajevi su Srbi iz Paganije. Najtvrdoglaviji i najzajebaniji deo Srba.