pocetak nekog ludila ili...??

Evo ti praktican savet i pomoc : Idi kod psihologa .... preko interneta ti niko nikad nece moci stvarno i u potpunosti pomoci .
Moze biti da si samo neozbiljna , moze biti da je neki dublji emocionalni problem (sto ce pre biti) koji potiskas smejanjem . Problem koji moras resiti , jer kad bi se meni neko tako poceo smejati u sred razgovora , a zatim i pobegao , racunao bih da je to licno nepostovanje ili neka psihoza . Profesor ce ti samo zahvaliti i vratiti index kada mu se pocnes cerekati na ispitu :roll:
 
Ima nesto cudno, kad god mi pridje neko, dobro, sada mislim na muski pol, krenem ili da se smejem ili pobegnem, a pobegnem bas iz tog razloga da ne bih krenula da se smejem i da ne pomisli covek da sam caknuta, slabijeg uma, ili nesto jos gore...jedan me je pitao da ne volim mozda suprotni pol, naravno,nije rekao to tako suptilno..sto naravno nije istina, a evo zasto se smejem zapravo: smesno mi je,ovo: smenso mi je sto se to meni desava, u stvari, do juce smo bili klinci, ja i sada nas smatram klincima, 19 godina, i zato, ne znam, smesno mi je, ne znam, zapravo: sve me to podseca na neku scenu iz knjige, filma, i onda zamisljam kako bi taj lik reagovao i kako bi tekla dalja konverzacija, setim se toga i bi mi smesno sto se to meni desava, mislim, do malopre smo se igrali sekretarica i kojecega..kad smo pre toliko odrasli?? i kad sma dobijala indeks, devojka sa fakulteta vodila me je do jednog odeljka i jedva sam suzbijala smeh, i videla sam da me gleda kao lujku, a smesno mi je bilo upravo to, ja na fakultetu, kad smo pre stigli do toga..znam da zvuci glupo, zanemarljivo, i, pa, retardirano,priznajem. ali stvarno je ozbiljno: to se desava i u onim kljucnim,ozbiljnijim situacijama.I kada sam u srednjoj sasvim ozbiljno besedila na neku temu iz retorike, iz cista mira bih postala svesna situacije i osetila bih da se smejuljim i onda bih sve zbrzala,a opet, primeti se. kad sam isla da se uclanim u omladinsku sa prijateljicama morala sam da zamolim drugaricu da i za mene doda jer sam znala da cu se smejati. mislim, do juce smo bili klinci, kad smo pre toliko odrasli, jednostavno, ne mogu, ne mogu, ne mogu i ne mogu da prihvatim to! i sve se plasim i kada jednom budem bila ina razgovoru za posao i u tako nekoj slicnoj ozbiljnoj situaciji (eto kako mislim i o ozbljinim stvarima sad :d), znam sebe, krenucu da se smejem, i nista- sve pada u vodu..i tako kada krene neka ''odrasla'' ili ''scena iz knjige'' situacija,krenem da se smejem, znam kako zvuci, znam da je glupo, retardirano, ali ne mogu, ne mogu se osloboditi toga! i znam- kada odrastes, to ce sve nestati,uzbiljices se,blablabla..i znam da bi trebalo da si u 19 -oj vec uoblicena licnost. znam ja svu tu teoriju..ali.. znam sebe i znam da necu, i pokusala sam sve..to jest, i dalje pokusavam i zato i ispadam cudak. razmisljala sam, da nije posredi nesto gore, da ne treba mozda neko nadlezan da se ukljuci? posto me stvarno izludjuje to i ne mogu da kontrolisem..postoji jos cudnih stvari,ali osecam ako bi se ovo resilo resilo bi se sve. :D znam da zvuci trivijalno,ali,nije, stvarno,a ne mogu da se oslobodim toga..u stvari, ne znam sta je potrebno, kako uopste da se oslobodim toga??


ma uzzivaj u tome dokle god mozesh, nema nishta sladje od neozbiljnosti...budi klinka i pokushaj to zauvek u dushi da ostanesh, naravno zivot ce vec da nametne neka pravila i vremenom cesh ih prihvatiti...ali pusti klinku da se kikoce dokle god zeli :D
e sladak mi tvoj zbrkan post ...
 
ma uzzivaj u tome dokle god mozesh, nema nishta sladje od neozbiljnosti...budi klinka i pokushaj to zauvek u dushi da ostanesh, naravno zivot ce vec da nametne neka pravila i vremenom cesh ih prihvatiti...ali pusti klinku da se kikoce dokle god zeli :D
e sladak mi tvoj zbrkan post ...

Kad ne bude mogla dobiti nikakav posao , kad svaki novi poznanik pomisli da je bilde , valjda ce joj doci iz dupeta u glavu ..
I dalje sam za to da je emocijonalni problem u pitanju .
 
Kad ne bude mogla dobiti nikakav posao , kad svaki novi poznanik pomisli da je bilde , valjda ce joj doci iz dupeta u glavu ..
I dalje sam za to da je emocijonalni problem u pitanju .


dobiti danas posao zavisi od puno faktora, osmeh samo moze da pomogne... poznanici koji misle da je bilde ne zasluzuju ni da avanzuju u prijatelje :lol:
i ko nema emocionalni problem? samo roboti :lol:
 
..... "kad god mi pridje neko, dobro, sada mislim na muski pol, krenem ili da se smejem ili pobegnem"

" i kad sma dobijala indeks, devojka sa fakulteta vodila me je do jednog odeljka i jedva sam suzbijala smeh,"

" to se desava i u onim kljucnim,ozbiljnijim situacijama."

".I kada sam u srednjoj sasvim ozbiljno besedila na neku temu iz retorike, iz cista mira bih postala svesna situacije i osetila bih da se smejuljim"

"kad sam isla da se uclanim u omladinsku sa prijateljicama morala sam da zamolim drugaricu da i za mene doda jer sam znala da cu se smejati."

" kada jednom budem bila ina razgovoru za posao i u tako nekoj slicnoj ozbiljnoj situaciji (eto kako mislim i o ozbljinim stvarima sad :d), znam sebe, krenucu da se smejem"

posudit ću citat ...
... anksiozni poremećaji..sa komorbiditetom...
..počelo je kao anksiozno adolescentni poremećaj u srednjoj školi ..ima elemenata opsesivno kompulzivnog poremećaja u kojem se slobodno lebdeća anksioznost transformiše u drugi simptom .. prisutne su prisilne misli, slike ili impulsi koji su neželjeni i koji ne mogu da budu voljno isključeni od strane svijesti...kompulzija je povratni neobuzdani impuls ili podsticaj da se učini neka radnja (opsesija u akciji) ...
..postoji i zabrinutost u vezi pojave i ponavljanja prisilnih misli i radnji što je uvod u panične napade i poremećaj ...
... sve ovo se liječi psihoterapijom i farmakoterapijom kad se postavi dijagnoza ...
 

Back
Top