Čovek je društveno biće i kao pojedinac ne odlučuje mnogo o tome ko će on da bude (po nacionalnosti, veri, idrloško-političkom ubeđenju), čime će da se bavi i kako će da živi, već sve to za pojedinca unapred smišlja i odlučuje porodica i društvo. Prema tome, ako je život pojedinca između rođenja i smrti siromaštvo, stradanje, patnja itd, najvećim delom za to je odgovorno društvo, a ne pojedinac. I da bi se stradanje pojedinaca u društvu izbeglo, treba raditi na podizanju svesti celog društva na viši nivo i na savršenstvu celog društva, da bi tako i pojedinci u njemu postali savršeni. Imajući na umu da društvo, ma kakvo da je, uvek vaspitava i prilagođava pojedince svojoim potrebama u tu pojedinac vrlo malo može da učini da se odupre društvu i da tu nešto promeni. Upravo zato evolucija društva od haosa i zla, ka harmoniji i dobru i jeste spora, što društvo uvek teži da sve svoje negativnosti, vaspitanjem, a nekad i silom, prenese na mlađe generacije. Za koje društvo čak i ne zna da su negativnosti, koje je učenjem i vaspitanjem i ono primilo od starijih generacija, sa ubeđenjem da to nisu negativnosti, već pozitivnosti. Pa se tako te negativnosti čuvaju i prenose sa kolena na koleno u vidu "svetih" tradicija, u čiju ispravnost pojedinac ne sme da sumnja, jer će u protivnom biti prezren i izopšten iz društva.
Bilo kako bilo, to je jedini razlog što glupost, mržnja, nasilje, prevara, laž, pljačka, pohlepa, nerad, siromaštvo i zlo svake vrste još uvek vladaju svetom. Danas, kada je informatička ekonomska, politička i kulturna povezanost i uzajamna zavisnost celog sveta maksimalna, pojedinac je došao u situaciju da više nije zavisan samo od svoje uže društvene zajednice u kojoj živi, već i od celog ljudskog ruštva. Koja god negativnost u svetu se dans desi, ona se prenosi i utiče i na ceo svet i svakog pojedinca u svetu, kao na primer ratovi, ekonomske krize, prenaseljebost, zagađenost planete, nedostatak prirodnih resursa, razne zarazne bolesti koje ljudi često nameno iniciraju da bi drugim ljudima u svetu naneli štetu, a sebi materijalnu korist itd.
Izlaz iz tog opšteg negativnog stanja postoji. On je, svakako u podizanju ukupne ljudske niske svesti na viši nivo. To se uz pomoć starih i sadašnjih moralnih, ideološko-političkih i verskih sistema i zakona ne može postići, prosto iz razloga jer su uprvo ti moralni sistemi i zakoni nosioci i uzročnici svih mogućih svetskih zala. I dok god njih ne ukinemo ili ne promenimo i dalje nam se svima zlo piše. Jedini ko tu promenu može da donese je NAUKA. Koja konačno mora da pronađe konačan odgovor u vezi postojanja materije, života i prirode, njihovog smisla i cilja. Koji zasigurno nije ovakav kakav nam sadašnje svetske filozofije, ideologije, politike i religije sugeirišu da jeste, koji nas nigde drugde ne vodi do pravo u samouništenje. To naše konačno samouništenje nikako ne može da bude naš kolektivni i konačni cilj. Prirodni zakoni i etika, tj zakoni života karakteristični za visoko razvijenu svest, a to su zakoni sa značenjem najboljih i univezalnih prirodnih rešenja samoodržanja, pomoću kojih se najlakše izbegava svako zlo, a ostvaruje svako dobro, su nešto sasvim drugo od onoga što nam svetske filozofije, ideologije, politike, religije ili svetski bogataši, nude..