Ples sa djavolom

9VquN4i.jpg
 
http://fs5.****************/images/160330/psa6qnpe.jpg
Kao što svako može da vam kaže, nisam baš dobar čovek. Ne znam pravu reč. Oduvek sam se divio lupežima, odmetnicima, kurvinim sinovima. Ne volim glatko izbrijane momke sa kravatom i dobrim poslićem. Volim očajnike, ljude razbijenih zuba, razbijenog duha i razbijene sudbine. Takvi me interesuju. Puni su iznenađenja i eksplozija. Volim i propale žene, pijane ***** što psuju, zarozanih čarapa i razmazane šminke. Zanimaju me perverznjaci, a ne sveci. Mogu da se opustim s klošarima, jer sam i sam klošar. Ne volim zakone, morale, religije, pravila. Ne volim da me oblikuje društvo...

Čarls Bukovski: "Đavo je bio vruć"
 

AmxSEfv.jpg



"O, zmijsko srce ispod cvetnog lika!
Življaše l' ikad aždaja u takvoj
pećini divnoj? Prelep tlačitelju!
Demone anđeoski! Gavrane
golubjeg pera! Jagnje krvožedno!
Odvratno jezgro u božanskoj ljusci!
Naličje onog što ti lice kaže!
Prokleti svetitelju! Sveta huljo!
O, prirodo, šta radiš ti u paklu,
kad dade duhu demonskome stan
u samrtnom raju tela tako divnog?
Je l' bilo ikada lepše povezane,
a sadržajem gore knjige? O,
zar takav dvor pritvorstvu da se dâ?"


(Iz "Romea i Đulijete")
Šekspir
 

AmxSEfv.jpg



"O, zmijsko srce ispod cvetnog lika!
Življaše l' ikad aždaja u takvoj
pećini divnoj? Prelep tlačitelju!
Demone anđeoski! Gavrane
golubjeg pera! Jagnje krvožedno!
Odvratno jezgro u božanskoj ljusci!
Naličje onog što ti lice kaže!
Prokleti svetitelju! Sveta huljo!
O, prirodo, šta radiš ti u paklu,
kad dade duhu demonskome stan
u samrtnom raju tela tako divnog?
Je l' bilo ikada lepše povezane,
a sadržajem gore knjige? O,
zar takav dvor pritvorstvu da se dâ?"


(Iz "Romea i Đulijete")
Šekspir
:klap:
 
"Jedanput mu se učini da je zadremao i da ga je probudio neki neočekivani dašak vetra, kao da se negde otvorio neki prozor puštajući da uđe noćna svežina. Ali ubrzo shvati da je to bilo nešto drugo, nešto što nije ličilo ni na šta poznato, i osta skamenjen na trenutak, osećajući ledeni znoj na leđima. Nije se mogao setiti šta se zatim dogodilo. Uplašio se od sopstvenog krika i počeo ludački da trči kroz mrak, udarajući o paravane, prevrćući ogledala i svakojake sitne predmete čudno postavljene po tepihu, često se spotičući i padajući, ali ustajući brzo i krećući ponovo u trk. Uhvati sebe kako preskače preko škrinja i zaobilazi ogledala i paravane i tada shvati da je prodro u neko područje polutame, gde su počinjale da se naziru konture. U dnu hodnika, neobično visoko u zidu, izgledalo je kao da se otvara neki prozor, sa kojega se prosipala svetlost letnjeg predvečerja. Kad uđe u hodnik, toplota posta neizdržljiva. Morao je da stane da bi mogao udahnuti i da bi nadlanicom obrisao znoj sa čela, sa obraza. Čuo je kako mu srce lupa kao da će pući.
Pre nego što je stigao do prozora, zastade ponovo uplašen. Do njega su dopirali glasovi, i smeh, i škripa stolica koje se vuku po parketu, kao da je čitavo društvo ustalo od stola i uputilo se ka njemu. Tog trenutka uvide da je nag, mršaviji nego što je znao da je, sama kost i koža, pa ipak naduvenog i opuštenog trbuha, takav kakvog sebe nikada nije video. Nije više imao vremena da beži natrag. Ščepa prvu zavesu koja mu je bila nadohvat ruke i poče da je vuče. Oseti da je zavesa gotova da popusti i oslanjajući se nogama o zid spusti se svom težinom na leđa. Ali se tada dogodi nešto neočekivano. Poče da oseća kako ga zavesa povlači, rastućom snagom, ka sebi, tako da se nekoliko trenutaka kasnije nađe pripijen uza zid i, mada pokuša da se odmakne puštajući zavesu, u tome ne uspe, i vrlo brzo zatim oseti kako je čvrsto obavijen sa svih strana, kao da je bio svezan i gurnut u neku vreću. Ponovo je nastao mrak i bilo je veoma toplo te Gavrilesku shvati da neće moći dugo da izdrži, da će se ugušiti. Pokuša da vrisne, ali mu je grlo bilo suvo i hrapavo, a zvuci su delovali kao pamukom prigušeni."


LA ȚIGANCI

(Mircea Eliade)


u0HmHoZ.jpg
 

Back
Top