Grešiš, zato što ti nikada ne znaš da li će se pas nekada osetiti ugroženim i napasti nekoga. Moja majka je imala psa, bretonca, poznatog kao dobroćudna rasa. Slušao je, nikada nikoga nije napao, deca su mu radila šta god su htela i nikada nije bilo reakcije. Jednom i samo jednom je bez ikakvog razloga kidisao na neku kevinu prijateljicu i očigledno je imao nameru da je ujede. Kezio zube, režao, otimao se, jedva smo ga savladali. Sirota žena se prenerazila, a i mi smo, iskreno da ti kažem. Šta ga je isprovociralo, ne znam, žena mu se nije obratila, najnormalnije ušla u dvorište i eto...pre nje su poznati i nepoznati normalno ulazili i svima se radovao, ali je tada iz nekog razloga poludeo. Da je uspeo da je izujeda, pojma nemam šta bi bilo, ali to je za mene bio stvarno šok. Iz umiljatog psa se pretvorio u zver iz samo njemu znanog razloga. Možda je ta žena loša, nemam pojma, ali to ne znači da treba da je ujedaju psi.
Prema tome, ne možeš bezrezervno da veruješ životinji, koliko god ti mislio da je dresiran, da te sluša itd.