PISMO PRINCEZE...

Slepi hod da te od prostora skloni, posustalog,
od noći osvetljene pozajmljenim zvezdama, i tu
da zaboraviš, zaboraviš svakog dana po malo,
ako je ime uzrok tome snu.

Ne viđaj ljude sa opasnim rukama u dnu
gde je pepeo svedok krvi i sve pospalo.
Zaboravi, zaboravi svakog dana po malo.
Jedno je ime uzrok tome snu.

Ruke koje upotrebljavaju kamen i vreme stalo
na pomerljivoj liniji između dva vremena,
gde mru
dva glasna kamena i otvoren je put,
neka uzmu pustinju za svedoka il sunce palo,
da je jedno ime uzrok tome snu.

 
Noć, ostavljena tu.. samo da mi lice sakrije..
ja ponovo na dnu, čekam na sve tvoje dodire..
i nemam snage ni glasa pustiti
od tuge koju sada osjećam,
i mada znam da me noćas ostavljaš
ja molit ću za svaki poljubac..
jednom ćeš znati kako mi je večeras
kad ti se duša poput stakla razlomi,
al tada više neću žaliti..
pogled tvoj sve mi govori
i svaka riječ bi bila previše.
i pusti me, pusti da ne zaplačem
jer opet sve u meni umire...
i nemam snage ni glasa pustiti
od tuge koju sada osjećam,
i mada znam da me noćas ostavljaš
ja molit ću za svaki poljubac..
sve sad znam, sad je kraj
tvoje riječi nisu više iskrene,
al tužno je kako sve prolazi
kad je trebalo biti najbolje..
i znam, više nema povratka
al me boli istina da sve što vrijedi sam izgubila..
pusti me da vjerujem da mi sve još tvoje pripada,
pusti da se ne rasplačem..
jer sad znam da stvarno odlaziš..
 
Mi smo bili
kao brat i sestra -
iste uši klempave,
iste duše nesretne.

Mi smo bili
baš savršeni par,
uvijek spremni na bježanje
sa matematike.

Pobijeći negdje,
gdje su trave visoke,
stavit' knjige pod glavu,
i čitat' stripove.

I da nam svira, svira radio,
i iznad nas je nebo zvjezdano,
sve ostalo je nebitno.

Mi smo bili
kao brat i sestra -
iste uši klempave,
iste duše nesretne.

Mi smo bili
kao dvije planete,
uvijek samo kružili,
nikad se dodirnuli.
 
Jecaj duse i snovi kad se ruse, placem...
dozvoli da suze prolijem naslonjene glave na ramenu tvom
pusti me suteci da ti pricam pjesmu, ocima da te ljubim
pusti daskom vjetra da te zagrlim i neka...
- neka samo boli. I onako mozda jos sutra nema me
i nemoj me nikad traziti u drugoj, svaki pogresan korak peci ce
Jer nitko te tako imati nece kao sto te imadoh ja
u dusi, srcu - umu... bozanska toplina.
I ako me nebude bilo na momenat ako odlutam pogledom
nemoj me dirati, pusti da sjetim se - zadrhtim...
to je sve sto mi je jos od tebe ostalo.
 
Kada dugi san razbije okrutna java
cak i onda za vrijeme dok priroda spava,
kad se svaka rijec pretvori u prazno nistavilo
a moje srce u hiljade komada pukne i postane ranjivo,
i tada zapamti tvoja cu zauvijek biti
samo mi obecaj da me neces nista namjerno pitati.
Samo me utjesi na trenutak mali jedan
jer ljubavi moja ti nisi bio bezvrijedan.
I ako ni tada ne iskocim iz proklete koze
onda cu ti zaista povjerovati na rijeci da sve se - moze.
Ako mi krik sa usana ne utisa prozirne boli
kako cu ti priznati da te moje srce jos uvijek voli...?
 
Hoću da znam kuda vodi ovaj put
u meni
i život moj

Čiji je početak čiji je kraj
koji to čovek večnu tajnu zna

Tamo gde je srce, tamo sija sunce
tamo gde je strah, tamo živi mrak

Biti isti, biti poseban
biti slobodan
biti samo svoj

Biti isti, biti poseban
biti slobodan
biti samo tvoj

Marijo majko božija
da li vidiš šta rade sa tvojom decom
 
Sad kad mislim da je sve opet u redu
dođe mi nekad
da osjetim nešto oko srca.
Mislim da je to tvoj glas
ali ne mogu ga čuti.
Samo jedno želim da znaš:
uvijek sam pripadala tebi
i uvijek ću ti pripadati,
što god se dogodilo.
Morala sam ti reći da me ostaviš
i nikad se više ne vratiš,
jer sve je to bilo previše za mene.
Kako si mogao misliti da ću to zaboraviti?!
Jer takve laži i bol nije lako zaboraviti..
Uvijek si bio najbolje u mom životu,
ali bio si i najgore...
Još uvijek te volim,
ne znaš da živim samo za tebe
i nikad to nećeš saznati.
To krije moje izvana ledeno srce,
jer ti si ga zaledio...
Zauvijek...
 
Dođu tako, ponekad, neke tamne ure,
sjetim se drugara starih,
ili neke davne cure.

Zatvorim oči polako, boli me sjećanje svako,
Dođu tako ponekad,
neke tamne ure.

Vratim se mladosti svojoj i prvoj cigareti,
sjetim se ljubavi prve
i prepustim se sjeti.

Zamišljam gradove stare, ulice, trgove, ljude...
Dođu tako ponekad,
neke tamne ure.

Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
a' teško mi nekako živjeti,
bez tebe,
stari moj.

Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostace uvjek poneki,
Mornar Panonski.

Ponekad napišem pismo,
adresu imam u glavi,
kažu zajedno više nismo,
Drug mi, u drugoj drzavi!

A nekad smo znali skupa,
Brzim, preko Bosne....
Na što je ovo izašlo, tri im matere rosne!

I tako svake noći sjetim se pjesme tvoje,
što mi vrijedi što znam,
da samo tuge postoje...

Popijem malo vina,
pa mi je nekako lakše,
princip je uvijek isti,
sve su ostalo... zna se...

Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostace uvijek poneki,
Mornar Panonski.

Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al teško mi nekako živjeti,
bez tebe,
stari moj.
 
Šuti večeras
dok kiša svira
slušaj
zar nije divno
zagrli me
nek' tvoja kosa
ljubi moju
nek' se stope
uz kišu
u jednu nerazdvojnu
divno je
volim kišu
volim tebe
večeras mi je lijepo
ali bojim se
samo večeras
kiša će prestati
zagrli me
ostati ćemo sami
u ovoj čudnoj tami.
 
Zamisli, ako možeš, jedan običan dan
bilo koje godine
neka bude, eto... zbog mene
leto, kasno popodne

Zamisli, ako možeš, jednu ulicu
u bilo kom gradu
neka bude, eto... zbog mene
kaldrmna, tesna i tiha

Zamisli, a znam da možeš, nas
u bilo kom životu
zažmuri... i kaži
na šta miriše predveče
koje je boje taj put
a mi... jesmo li zajedno?
 
Savršena noć za ljubav
Tamna, Vlažna, Maglena
I neka mi preci ne oproste
Što sam sam.

Ja i noć smo
u nekom lošem odnosu
ona za ljubav
a ja bez nje.

Ležim kao vreća prazna
neispunjena, bezvoljna
samo jedna misao šeće
dok kiša niz prozor teče.

Mrak ulazi kroz zatvoreni prozor
a ja se pitam zašto ti ne dolaziš
kroz taj prozor.
Tužno mislim dalje
što mi jutro donosi.

Dal’ opet kišu
il’ je svaki dan novi dan.
Oh, daj mi jutro probudi
divlju želju za ljubavi!

Moje vjeđe su teške, teške.
Klize niz lice kao sto
kapi kiše niz zatvoreni prozor.
I ja se pitam opet
zašto ne dođu unutra.

Retorika i semantika
to su dvije disjunktne particije
jednog univerzalnog skupa.
Ne daj da presjek naših srca bude
trivijalan
 
Nisam te izgleda volio mnogo
sve je po starom, al' više nisam tvoj.
I nije mi važno s kim si noćas
Slušaš li ovu pjesmu i plačeš li ti.
Ipak, poželim neko pismo
ipak, mada zajedno nismo.

Piši, piši ko nekad dva-tri reda
Piši, znam da je gužva i da nećeš stići
Piši, opiši mjesta gdje nas dvoje skupa
nikada nećemo ići.


Ti si zadnji romantik na ovome svijetu
što se sporo kreće i čeka raj
Malo si samo promijenila glumce
al' isti je komad, isti je zaplet i kraj.

Piši, piši ko nekad dva-tri reda
Piši, znam da je gužva i da nećeš stići
Piši, opiši mjesta gdje nas dvoje skupa
nikada nećemo ići.
 
Ako mi niz obraz ogledalo klizne tanko i providno
poput jutarnje rose u odsjaju sjenke moje mladosti
zbog cega mi se ogledalo cini tako blizu
i zasto ponekad tisina utihne,
iz ove koze nemogu da izadjem i ne zelim..
od prirodne ljepote dobih sve
a uz sapat tuge cesto i ti dodjes
onako nemiran i bezbrizno lijep
onako umoran i predaleko slijep
na liniji vene iz evo uskoro dvadesete
ja poljupce tvoje jos uvijek trazim
i dodirom tvojim krunim svoje grudi
jer samo ti mozes, i umijes
da sagradis sve mostove koji vode do mene
da ubijes sve boli nekad izrecene
i potopis davne brodove napustene
koji nikada nisu stigli u mirne luke
jer ih more nije zeljelo tada
jer ih nebo nije voljelo tada
jer ja suza vise nisam imala
iako sam srce za tobom plakala..
 
Kada?
Sjetim se samo kad me suze podsjete
sjetim se samo kad me grudi zabole,
sjetim se onda kad mi ruka zadrhti
najvise se sjetim kad se svjetlo ugasi.
i onda tada...
i onda tada, tada - tada
u lokvi punoj vrele krvi,
ispustim krik kao nikada do sada
nakon par izdisaja osjetim da sam sama
i probudim se potpuno do kosti, tako prazna.
 
Ceznem da budem ptica,da uzletim i pevam,da se na onu stranu neba vinem ne bi li zaboravila zemaljske staze i izbegla da se vratim proslim danima. Sta mi onda ostaje? Na koji nacin da se probijem kroz tu sumu pamcenja, koje je verno i neverno na svoj nacin, kroz tu ogromnost zivota sto nas zapljuskuje sa svih strana, kroz zaborav koji me potkrada i koji najcesce krije svo zlato istine...kroz smrti sto nas kradu,vreme koje me svake noci lomi...kako se probiti kroz te reci...
 
3.gif
 
Otvoreno pismo Dragani

Mogu li me tvoji nokti, tvoj jezik,
i disanje - zadrzati u jasnosti?
Sluzava te ruka više ne poznaje.
Duva strasan vetar
između dve naše stidne kosti.
Ne ostavljam ti ništa.
Uporno Oko razlistava meso,
deli hromozome,
bistri proteine.
Kako da te dodirnem tako preuredjen?
Spaljujem na stolu kozu,
u uglove smestam razum.
Vidis?
Ili ti vise nisi tu...
 
divlja-u-srcu:
Otvoreno pismo Dragani

Mogu li me tvoji nokti, tvoj jezik,
i disanje - zadrzati u jasnosti?
Sluzava te ruka više ne poznaje.
Duva strasan vetar
između dve naše stidne kosti.
Ne ostavljam ti ništa.
Uporno Oko razlistava meso,
deli hromozome,
bistri proteine.
Kako da te dodirnem tako preuredjen?
Spaljujem na stolu kozu,
u uglove smestam razum.
Vidis?
Ili ti vise nisi tu...
Kliknite za proširenje...

tu sam,čekam 5 sati,sve razumem,ali nesmem ništa da kažem jer me strah od B.. neusuđujem se ni ime da mu izgovorim.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top