PISMO PRINCEZE...

Pogledaj me u oci.
Vidis li u mojim ocima svet ?
Ako ne onda idi u neki drugi.
Ne volim prazninu.
A ti se mucis nad mojim postojanjem.
Predaj me olujnim vetrovima.
Baci me sa nekog mosta u reku.
Zgazi me kao cvet.
Kao ruzi mi pokidaj latice.
I ostavi na nasoj staroj stazi.
Sa željom da svenem i isceznem
A onda ce neko proci bas tom stazom.
Ugledati jednu mrlju od cveta.
I reci: “Gle, kako se ova nežna ruža raspala”
Neko ju je zaboravio.
I reci ce:Ali ja cu je paziti.
Cuvati. Voleti.
Uramicu je i staviti.
U svoj herbarijum.
Da je imam ZAUVEK.
 
Pahulja ne zna iz sumornog neba
lagano propada u bezdan
neprimećena na isušenoj zemlji -
kao poljupci nevažnog čoveka
po mojoj ispucaloj duši.

Osmesi namešteni, lažni i česti
razmišljanja bolna, progone mi dušu,
muzika setna ulazi u moje vene,
a dvoličan zivot bezglavo tutnji
mračnim tunelom moje sudbine.
Zašto očekivati u vremenu mraka
blesak svetlosti nestvarne sekunde
koja razara već odavno umrle osećaje
zakopane u dubinu nedostupnu za mnoge.
 
Srebrne plesačice

Poljana srebrna, bela.
Treperi kroz sneg, treperi,
red plesačica jela
na stopalu od leda.
Borova šuma cela
ćuti i gleda.

Na čelu srebrna kruna
treperi kroz sneg, treperi.
Naručja velova puna,
biser blešti na nedrima.
Lepršaju zeleni skutovi
srebrom vezani u bedrima.

Jednonoge plesačice jele
smeju se, nišu, smeju,
lome u tankim krstima.
Snežne velove bele
ludo oko sebe veju.
Trče na srebrnim prstima.

U večer bele skute
sviju kao ptice krila
i tiho se ućute,
u san neznani utonu.
Borovi mali, srebrni,
borovi stražare u sutonu.
 
Ти који ме знаш боље од мене
јер знаш све оно што сам у животу прећутао
обећај ми пред каменом тајног родослова
у инат онима који вјерују да нешто знају о постанку
*
да ћеш
ако ме претворе у звијезду падалицу са биљегом свјетла
у десном оку
*
да ћеш
ако ме не буде у свиралима од врба што у мају заваравају заљубљене славује
*
да ћеш
ако осванем осликан у камену нагрижен патином које ће неко дериште
не примјетивши разлику попут плохе да баци у воду
*
ти који ме знаш боље од мене
*
да ћеш
ако не завршим у смијеху заљубљене дјеце што у случајном додиру руку открију Млијечни пут
*
да ћеш
*
ти који ме знаш боље од мене
све то још једном и још једном
прећута
 
Dovrsi svoju poslednju pesmu,
pa da se razidjemo.

Zaboravi ovu noc, kada mine.

Koga se trudim da zagrlim?
Snovi se ne daju uhvatiti.

Moje zudne ruke pritiskaju prazninu
na srce i ona mi satire grudi.


Skacem i pruzam ruke svoje da te se dotaknem.
Pitam se: “ Je li to san?”

Da ti nesto mogu vezati noge srcem svojim i
okovati ih za svoje grudi!
 
Noć u spetaklu zalazi tiho.
Riječ ima magiju.
Magija nema riječ.
Postoji samo uzdah i treptaj.
Kad svileno crnilo dodiruje zemlju.

Ja nisam bila vjerna mravima.
Zato sam postala čovjek.
Da bi igrala ulogu ubojice.
Tim kojima sam trebala biti vjerna.

Stao si sapet u svojoj areni.
Izabrao si trnovit put.
Nisi mi vratio ništa.
A uzeo si sve.

Malena u igri života.
Umirala sam u đavolskim emocijama.
Danas otvaraš put.
Pun nečega:

O čim sanjaju princeze.
Običnih stvari.
Svakodnevnih poljubaca.
Istine i čive mladosti.
 
Gde god budes isao, ja cu biti tu
do zadnjeg od tvojih dana
uvek cu sediti na nekom kamenu kraj kojeg ces proci

Nebo mi je poverilo tvoje srce
i kada te obuzme bol
slobodno dodji meni
na tvome putu cu te pratiti
al ti nikad ruku necu moci taknuti
prijatelju…

 
Hej, to bješe zbogom, a ne doviđenja,
kad smo si posljednji put, tužni, ruku dali.
Lice mi tvoje isčezlo, k'o u daljini rupčić mali,
što je mahao za sreću na putu strpljenja.

Ne, sreće biti neće: sve do rastajanja
obraz nam svakom prepun suza bješe,
što tješit nas moglo-glupi ljudi nam uzeše,
-nama su ostala samo tugovanja . . .

Sad su moje misli mreža paučine.
U njoj se stalno jedna sjajna muha krije.
Pustiti je ne mogu-na krilima joj med,
njime me hrani dok u golim poljima Rusije
mislim na naš dragi. maleni svijet.
 
Prljave ruke , poslednji dodir
nicije reci , rucak na stolu
vetar u tebi, vetar u meni kaze gotovo.
vetar u tebi, vetar u meni kaze gotovo.

Daleko od mora, daleko od straha
na usnama trazim put do slobode
govorim tiho , govorim sebi da je gotovo.

Mi imamo svoj svet

mi hodamo kroz grad

mi dizemo svoj glas

mi nemamo nikog , osim sebe.

Bili smo ljudi, bili smo neko
sa rukama teskim , sa igrama nasim
kako da odem , kako da kazem da je gotovo.

Mi imamo svoj svet
mi hodamo kroz grad
mi dizemo svoj glas
mi nemamo nikog , osim sebe.


Asfalt se gasi , ja bezim u noc i kazem gotovo.
Vetar na nebu, vetar u meni kaze gotovo.

 
Uvek sam se plašio da ti tepam

Plašio se uvek da ti kosu držim u ruci

Prestrašen bio da naglo možeš da se okreneš

i da mi uhvatiš nežno oko na svom vratu.

Jer sam glupavo verovao

da ću ako ti ruku na rame stavim

da ću ako ti prstima čelo dodirnem

da ću ako ti u tople oči grudi slijem

da ću izgubiti sebe.

Sad kad si otišla imam sebe....isuviše! :(
 
Kad sam je drugi put video rekao sam:
"Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu."
Obećala je da će doći ako bude lepo vreme
Brinuo sam o vremenu pisao svim
meteorološkim stanicama
Svim poštarima svim pesnicima, a naročito sebi
Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima.
Bojao sam se da preko noći ne izbije rat
Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak
Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost.
Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu
tu ženu sa dve senke
Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime
Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom
Koju sam davno sreo na ulici i pitao:
Gospođice, osećam se kao stvar koju ste izgubili
Da nisam možda ispao iz vaše tašne.
Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i ične ljubavnike
Volim je više no što mogu da izdržim
Više od mojih raširenih ruku
Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila
Moj snu kao asfalt izbušen njenim štiklama
Noći za mene sve duža bačena između nas
Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje
Moje su usi pune njenog karmina
Te providne, te hladne uši to slatko u njima
Kad se kao prozori zamagle od njenog daha.
Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta
Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glave
Sumo vremena šumo, ničega ljubavna šumo
Još ne prestaje da me boli uvo
Koje mi je pre rođenja otkinuo Van Gog
To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama.
U staklenu zoru palu u prašinu
Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao
Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha
Radnice po podne na tuđem balkonu
Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon
Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava
O, koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni
O, koliko ćemo biti sami u svojim grobovima
Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće
I visoke prozore spuštam pred njene noge
Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću
Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju
Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi
Taj anđeo isprljan suncem, list vode, list vazduha
Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju
O, sunce nađeno među otpacima
Zuje uporednici kao telegrafske žice
Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu
I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinama
Kao što mene njena obećanja zadržavaju u životu.
O, siroče u srcu što ti brišem suze
Moja nesrećna ljubavi razmeno đubreta
Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio
Kuca ništavilo na svim prozorima
Sve je dignuto u vazduh
Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.
 
noć je kriva
što, eto... vijam pesmu za tebe
reč po reč drobim
od sna otkidam...
čudan me neki smotao vir.
Ne boj se,... gluvo ti pevam noćas
detinje čisto, tronuta svilom
tvog mekog glasa
i jutra što se osmehiva..
ma, noć je kriva.
 
Gledao sam je
da joj se mutilo u glavi
a oči joj kao od stakla
pogled se gubi i plavi
osećam da bi me dotakla,
ali ja sam birao druge…



Pričao sam
mogla je da me čuje
da se ubije, da se otruje
da mi baca poglede duge,
ali ja sam birao druge…



A onda -
stade muzika i pamet mi stade,
samo čuh na kraju:
Sad dame biraju.



Mogao sam da se bacim
s mosta u Savu
da se kajem
da gubim glavu
da umrem od tuge



Ona je birala druge…
 
U zenici oka varalice,

Jedna žena još se nije skinula
- druga čeka.
Kao maslačak treperi
da zenicu oka mlekom svojim leči
u zori,
što je tek minula - snena...

Nek' cvili ova noć!

Neka strahuje leptir, list što voli
vetar hladni neće zapevati
pesmu koja do kostiju boli!

Mir si prodao za malo
kože slepljene,
za košulju noći
dušu đavolu prodade, o Bože,
za nestanak u mulju u samoći...
 
Ti zivis gde zvezde tkaju sag od srebra
i nevinoscu sja
tvoje lice dok nedostizan kao sena
nastavljas svoj let
negde je sakriven tvoj svet(moj svet si ti)
vecnom ljubavlju dodirni me i ostani uz mene

Ref:
Jer ti si princeza nekog drugog sveta
Tvoja rec stvara cuda budi iskrena
Uputi mi osmeh tek da znam
postojis nisam sam
negde izvan planeta

Jos ne znam da l' si zvezda ili zena
I samo jedan tren
Da postojis k'o ruzicasta morska pena
Na zalu stojim sam
Galebova stope brise val (ali samo)

Vecnom ljubavlju dodirni me i ostani uz mene

Ref:
Jer ti si princeza nekog drugog sveta
Tvoja rec stvara cuda budi iskrena
Uputi mi osmeh tek da znam
postojis nisam sam
negde izvan planeta


Sladjana Milosevic
 
Nocas zbilja snove mi pohodila.
Sanjala sam laz u galopu
istinu u suzama,
neutjesnu
jastuk mi ocajem natapala .
I usne sto strah sapucu
I one porugom
iskicene
I mjesec i sunce
u zelji za posjedovanjem,
borba za isto nebo...
Sanjala sam ljude,
koje poznajem a ne poznam
s cudnim krinkama na licima,
( ...zar bez njih ne znamo ni usnuti.....?!)
I u tom snu,jedno lice stajase po strani
jedino bez maske,jedino bez osmijeha.
Beskrajnom tugom ispisan pogled
i nemoc...drhtava ruka ispruzena,
mozda me htio probuditi...??

Sad sam budna,a san se nastavlja.
Ili sanjam da sam probudjena....?!
Jedino Tebe ne vidim,
sve drugo je tu...poznato
....a strano.
Zivot je to moj.
 
Danas opet vidjeh na žalu,
Gdje po pijesku crtaš čudne šare.
Stigne pjena, nošena na valu,
Pa se od nje svi crteži kvare.

Sav u igri nestašnoj, k'o dijete,
Crtao si uvijek nešto nova,
Al' s pučine valovi dolete,
Pa izbrišu zagonetna slova.

Gled'o si me s osmijehom i šalom,
Ni ne sluteć kol'ko trpjet mogu
Gledajuć, kako val za valom
S pijeska briše stope tvojih nogu.
 
BITANGA I PRINCEZA :lol:

Luda noc...
Ja sam momak na losem glasu u ovom gradu,
a ko si ti?
A ona kaze...
Luda noc...
Ja sam bila mamina princeza sve do sad,
i ne znam sta mi bi?
Al` tebe traze, ponoc je vec,
Tebe traze, sta ce tata rec?
Bitanga i princeza - par? Oooo ne ide to!

Svice dan...
Ja sam momak na losem glasu u ovom gradu,
sad moras poc.
A ona kaze,
ma, neka je dan,
Jos bi malo bila s tobom, bas si dobar,
jos jednu noc.
Ali tebe traze,
Jutro je vec,
Tebe traze,
Sta ce tata rec?
Bitanga i princeza - par? Oooo ne ide to!

Rek`o sam joj da sam sit,
I princeza i svih drugih prevarenih zena,
a i nje.
Rek`o sam joj da cu otic`,
Otic` iz ovog smijesnog grada
I da me pusti da spavam.

Bjelo dugme 1979


:lol: :lol: :lol: :P :P :P :wink:
 
GUBIŠ ME

Zauvek sam, sasvim sama,
Živim u nadi da ljubav je spas,
Hocu da ime, tvoje ime,
Uvek sija i bude tu,
Hocu da ljubav ima sjaj,
Hocu da plamen tvoj, nosim u sebi

Kako ne vidiš da gubiš me,
Ako izgubiš me gubiš sve
Da li osecaš šta je u meni,
Želim pesmu da nestane bol,
Hocu da ime, tvoje ime, uvek sija i bude tu,
Hocu da plamen tvoj, bude jak,

Kako ne vidiš da gubiš me,
Ako izgubiš me gubiš sve :P

 
Gledaš me svojim očima malim životinjskim
I šutiš i čekaš a onda se stišćeš
I ponovo me gledaš i šutiš. Tvoja put
Nezgrapna i teška spava omlitavljela
U prapočetnim snovima. Bludnice. . .
Tko te je dozvao u život? Otkud dolaziš?
Iz trpkih tirenskih luka
S raspjevanih toskanskih sajmova
Ili je u gorućem pijesku bila okretana
Tvoja majka ispod vjetrova jugoistočnjaka?
Beskrajnost ti utisnu čuđenje
Na zvjerskom licu sfinge

Kipteći dah života
Tragično kao lavici
Trebes ti crnom grivom
I ti gledaš bezbožno janje plavo
Koje te ne ljubi i koga ti ne ljubiš i koje trpi
Zbog tebe i koje te umorno cjeliva.
 
U jednom od onih bednih dana
kada i violina place
a kada porcelanske lutke
deluju zastrasujuce
nacices me kraj sebe
i plakacu dragi,
mozda ti moje suze budu nedokucive
a tvoja violina smesna,
mozda bi ti moje lutke izgledale ljupko
a ja cu slamati slike
nasmejanih vila pod tajnim zvezdama
i mozda budem zamrzela prolece
i mozda budem zamrzela zivljenje
ako cu svoj zivot proziveti bez tebe,
jedina seno moje blede radosti
 
Za tebe ljubavi govorim ovu pesmu,
Za tebe koja si deo mene:
Duboko ukopana školjka u kamenu,
Za tebe što u toplim rukama nosiš ruže neme,
I prosipaš ih u suvu fontanu.
Za tebe, zbog tebe, zbog prevare,
Zbog svih pesnika ljubavnih stihova,
I uprkos njima …
Ne budim te tek tako.

Otvori oci ljubavi i pogledaj kroz prozor
Napolju su zasjale gorcine,
Tumaraju pomracine, i studen
I bela mecava u gradu vije
Mutan dan.
Pa i srce je pocelo šumeti:
Divljak- ovde je kvar!
Ne treba rakije-ne greje.
Dok bije u nedrima dobro nam je .
Gledaj !Nemoj da ti trazim oci
Primakni se bliže, još bliže
Zagrli me ljubavi, zagrli me jako!
I probudi se vec jednom.
 

Back
Top