PISMO PRINCEZE...

Volim te, dragane, oprosti mi ljubav moju.
Uhvacena sam kao ptica koja je zalutala.
Otkako se potreslo, srce moje izgubilo je svoj veo
i ogledalo. Pokri ga svojim sazaljenjem, dragane i
oprosti mi moju ljubav.

Ako me ne mozes voleti, dragane, oprosti mi bol moj.
Ne gledaj me prezrivo iz daljine,
Povuci cu se u svoj kut i sedeti u mraku.
Obema rukama pokricu svoju golu sramotu.
Odvrati svoje lice od mene, dragane, oprosti mi bol moj.

Ako me volis, dragane oprosti mi moju mladost.
Ako moje srce ponese bujica srece, ne smej se mom opasnom zanosu.


Ako sedim na svome prestolu i vladam nad tobom
tiranijom ljubavi svoje, ako ti kao boginja
poklonim svoju milost, podnesi oholost moju,
dragane, i oprosti mi moju radost.
 
Od onih sjajnih pričina
I svega što si rekla
Stvarna je samo tišina
Koja se tajno usekla

Između mojih redaka,
Svirepo, neizlečivo.
Kao u tela predaka
Kandžija ili sečivo.

I nakon svetoga čina
U kome si se kidala,
Cela je samo belina
Kojom si Lijevno zidala.
 
Miljeno srce moje cezne dan i noc za
susretom s tobom- susretom koji je kao smrt,
koja sve prozdire.

Zbrisi me kao vihor; uzmi mi sve sto imam;
razvali mi san i opljackaj snove. Pokradi mi
svet.

U toj pustosi, u poslednjoj golotinji duse,
ujedinimo se u lepoti.

Ah, uzaludna ceznjo! Gde je nada u jedinjenje,
o boze, osim u tebi?
 
Hodala sam ivicom te staze
uzbuđena gledom u ponore.
Hrabrila se čak i kad me zgaze
sumnjičavih misli mi ukore.

Ne htedoh da skrenem u čestare
s prepoznatog puta mi do smisla.
Vodilo me ishoda poznanje
zagrcnutu strahom od ambisa.

Mimo puta... okrilje sigurnog.
Al' put beše milija mi kušnja.
Bez srepnje od hoda uzaludnog
pouzdanjem pojila se duša.

Verovala jesam neumorno
i hrabrila srce da ozdravi.
Ne dadoh mu da posumnja bolno
da tud' hodim jer to... put je pravi.

...
Usud je sa tvojim likom stig'o.
Sebe dadoh... i u duše kutu
dok ljubih to nebo što se diglo
spoznah da sam na... jedinom putu.
 
Sanjao sam noćas
da te nemam,
da ležim budan na
postelji od snijega
i tiho, tiho, neka
druga žena
moje ima doziva kroz noć,
ružan san...

Vidio sam u snu
ljiljan bijeli
crne konje i
svatove bez pesme,
i tiho, bez glasa,
odlaze nekud
neki drgi ljudi. Gdje, a gdje?
Ružan san...
HEJ NOĆI, STANI, ZORA NEK SVANE...
 
Nisam sigurna...
Boli me daljina.
Pod prozorom
boli me ruzmarin ozeleneo.
I nebo tuđe.
Plačem?
Sve moje kiše su isplakane davno.
Sve je ovo maska.
Više kiša nema.
Plačem
jer nemam kome da glumim noćas.
I – koga će moje buđenje da dirne?
 
Dođu na ludom govedu
Ili na crnim konjima
I hoće da me odvedu,
A ništa ne znam o njima.

Iz tamne šume bukove
Puste na mene zverove -
Lasice, kune, vukove
Da mi utrobu prerove.

Danju se skriju pod strehu,
A obnoć hrupe na tavan
I kikoću se u mehu
I biju papkom u avan.

Grebu po crnom slemenu,
Iza ikone zveraju,
Dahću u mladom semenu,
U dimu kojim ih teraju.

A ništa ne znam o njima
Kad banu na crnim konjima...
 
Noktom
grob kopam
i sadim pogledom nebo.
Najesen će
izniknuti ovde
oblaci
puni suza.
Sedećemo
na betonskim stazama
što ne vode nikud
i puzeći tražiti leševe
trava, osmeha i sna.

Vidikom
prosuto nebo
stešnjeno granicom uma.
Vakuum.
Suviše nisko
duboke grobnice
za plitke duše.
 
...UĐE U PESMU

Tada bi u rečniku strašna pometnja nastupila,
Prevrat u kalendaru i druga zaboravljena čuda.
Grabljive reči mogle bi dobiti krila
I odneti je nekud. Ni vetar ne zna kuda.

Ne mogu dopustiti da vama išta znači,
Da se kroz rešetke rima smeši svakom nitkovu,
Da joj zagrću trpavice pijani slovoslagači.
Ne dam da uđe u pesmu - u njoj je kao u rovu

U kome nema ptice, zvezde ni latice.
Tek vetar raznosi oporu epsku trinu,
Kolaju carske spodobe Ljutice i Krilatice.
Zato joj ne dam u pesmu. U mrak, u nigdinu.
 
Tajnu svoga srca ne zadrzi za se, prijatelju!
Kazi je krisom samo meni.
Ti sto se osmehujes tako ljubazno, sani tiho,
moje ce te srce cuti, ne moje usi.

Gluva je noc, dom je nem, pticija gnezda obavija san.

Poveri mi tajnu svoga srca kroz uzdrzane suze,
kroz drhtavi osmejak, kroz sladak stid i jad.
 
Gde je ta pesma koja ume,
K'o u detinjstvu gatara,
Da drevni spokoj saspe u me
K'o zemlja u ratara.

Gde je ta pesma što duši vraća
Mrvicu svete sile
Kojom su danju zidala braća,
A noću rušile vile;

Kojom smo tajne s nebom menjali,
U cara kćeri prosili,
Škrgutali i stenjali
O ljubavi i o sili;

Tepali deci, Bogu pretili,
Tešili svoje bližnje.
O, gde su reči - ati pretili
Iz kojih modar plamen liže.

Gde je ta pesma čiji zvuci
Mogu vratiti u nujno lice,
I u samoći i u muci,
Osmeh Maloga Radojice.

Gde je ta pesma dublja od groba,
Od šanca, od krečane,
U kojoj cvrčci i tvoje doba
K'o gatarino tane.
 
O ludace, divna pijanico!
Kada razvalis svoja vrata i stanes igrati
budalu pred gomilom;

Kad za jednu noc istreses kesu i rugas se
trezvenosti;

Kad ides cudnim putevima i igras se
beskorisnim stvarima;

Ne haj za sklad i pravo!

Kad razvijes svoja jedrila na buri i krmilo se
krha nadvoje,

Onda cu te i ja pratiti, druze, i pijan u ponor poci.


Stracio sam svoje dane i noci u drustvu
trezvenih, mudrih suseda.

Mnogo znanja osedilo mi kosu, mnoga bdenja
pomutilo mi pogled.

Godinama sam pobircio medju stvarima i gomilao
parcad i tralje:

Smrvi ih i igraj po njima i zavitlaj sve u vetar.
Jer znam da je najvisa mudrost: pijan u ponor
otici.

Ostavi neka se izgube sve krivudave sumnje,
ostavi me da izgubim putanju svoju bez nade.

Pusti besnu buru neka me otkine sa mojih lengera.

Svet je naseljen dostojnicima i radnicima,
korisnim i pametnim.

To su ljudi koji su lako prvi, i ljudi koji skromno
idu za njima.

Ostavi ih neka budu srecni a i neka rade na srecu
drugih, a mene ostavi da budem lud i nekoristan.

Jer znam da je kraj svakog rada: pijan u ponor
otici.

Ovoga se casa odricem svih prava da me ubrajaju u
redove cestitih ljudi.

Necu se vise ponositi znanjem i sudom svojim o
dobru i zlu.

Razbicu sud secanja, prosucu poslednje kapi suza.

Okupacu se u peni rujnoga bisernoga vina i
razderiti svoj smeh.

I namerno cu razderati obrazinu stalozenoga gradjanina.

I zavetovacu se sveto da cu biti bez
dostojanstva i pijan u ponor otici.
 
„Na nešto me sjeća taj grad
tri kuće na trgu i... zastave
Zvuk neba je topal
i... jak
a ljudi su sjeli pod hrastove

Budi mi se staraaaaaaaaa čeeeežnja
i budi mi se stara čežnjaa...”
 
:"Otkud dolaziš, razbludna noći,
Te vlagom mire tvoje tamne vlasi?
Da li iz hladnih struja okeana.
Gde si plamen letnjeg dana
Provela na grudi
Vodenog duha?
I sad se dižeš...U tvojoj kosi
Gore korali, sija se biserje,
Rize su tvoje oblivene
Svetlošću blagom i dahom morske trave,

I grudi mirisave,
Rosne i meke
K'o labudovo paperje!
Zaštitnice dobra!
Ljubavnik se tebi klanja,
A ti ga blagosiljaš
Sanjiva, umorna
Od milovanja...

Noći! Ne toni skoro u morske struje;
Jer ja ljubim
Pod tvojim okriljem blagim.
Zlato ti spava na ruci,

Draga mi spava, sklopila je oči...

Produži vlast, noći čarobna!
Ah, skoro će zora doći. -
Već dišu jutarnji lahori, -
I ja neću moći
Pocrpsti bogatstvo slasti
Kojim su prepunjene
Usne i grudi njene."
 
Kad jutrom osetiš
moje srce u svojoj cipeli –
budi siguran
da sam ga tu zaboravila namerno...
Da te žulja
dok gaziš ovim čudnim ulicama
preko bolesnih jutarnjih ispljuvaka
ovog čudnog grada,
kojim prošetaš – nimalo čudno
svakog dana
kao po navici...

Tek treptaj u mimohodu...
Srce. Meko je, sneno... već tvoje.
Ćutiš da ti tabane ljubi
i ne daš da zaboli...

Blagosiljam tvoj korak lak.
 
Omen:
Kad jutrom osetiš
moje srce u svojoj cipeli –
budi siguran
da sam ga tu zaboravila namerno...
Da te žulja
dok gaziš ovim čudnim ulicama
preko bolesnih jutarnjih ispljuvaka
ovog čudnog grada,
kojim prošetaš – nimalo čudno
svakog dana
kao po navici...

Tek treptaj u mimohodu...
Srce. Meko je, sneno... već tvoje.
Ćutiš da ti tabane ljubi
i ne daš da zaboli...

Blagosiljam tvoj korak lak.
Bemmm ti!!! :lol: :lol: :lol:
Da je to bar moj drug
kome vrhovi cipela zavode pogled
pred odgovornošću i od koračanja
mada zna da ga asfalt
manirom pedantnog dželata
na listi zločina
tretira kao jednako teškog
mitingaša
ili karijeristu!
 
Tužno je kad čovek
u očima svojim prespava
noć dugu, il’ kratku, života.
Tužno je kad neko
ko mislima zvezde miluje
prerano klekne na zemlju.
Tužno je kad kiše nam
što dugo hladne padaju
ne speru blato sa lica.
Tužno je kad desi se
pa posle neeemo dušom
sve do besvesti nam rovari...

Možda je ipak najtužnije
kad čovek u nemarnom prolaženju
zgazi na sopstvenu senku.
 
I jos jedan talas preplavljuje moje misli...
davim se u sopstvenim osecanjima
Gazis moj mali svet... nikad ne stigne da se izgradi
jos malo...

Sakupljam ono sto ostaje posle svega
i ponovo krecem...
nema povratka sada...
ostavljala sam tragove po ovim putevima...
nasli bi me, pre ili kasnije...

I kao obican prosjak, sedim na cosku
ne, ne zelim jos jedan novcic...

Trazim te...
Proklinjem vreme sto se tako igra sa mnom
baca me nazad
na dno...

Trazim te...
ponovo...
Lazu me...

Redjam slike i melodije
jos malo...
I penjem se uz te cuvene stepenice
jos jedan tunel...
jos jedna tackica svetlosti na njegovom kraju
da li cu i ja na vrhu videti samo provaliju?

Kvarno izvlacis jednu ciglu iz temelja
i moj svet je ponovo srusen...

Publika je glasna...
a ja sam zaboravila svoj tekst...
Svetla na mojoj pozornici se gase...
a krici iz gomile se nastavljaju...

Smirite se...
Ne prljajte kraj vasim rezanjem...
Nek' samo jos jedan dan osvane
pa da prodjem ulicom sa fenjerom
trazim... trazim... samo tebe...

Zvezdana prasina je tu da zapocne temelje novog sveta...
ali ja ga vise ne zelim...
 
Makar i ne bila princeza
... rekao si...
jednom ću doći po tebe.
Napraviću za tebe bajku.
Poljubiću te u snu.
Probudiću te da se volimo.
Imaćeš čaroliju.

Dok ne osetim tvoje biće...
... rekao si...
a, postoji samo jedan način
i samo jedan put.
Posle je sve lako.

...
Plaše me kazaljke u begu,
ta ponoć... odavno prošla,
taj gušeni uzdah... odocneo.

Nisi mi rekao... ja ipak znam
da ti umeš da zavaraš vreme.
Nisi mi rekao... ja ipak verujem.
Ti si mi tu nadu kalemio.
 

Back
Top