PISMO PRINCEZE...

"Srela sam jednog coveka,i zaljubila se u njega.Zaljubila sam se iz jednog jedinog razloga:od njega ne ocekujem nista...Znam da cu za tri meseca biti daleko,on ce biti samo secanje,ali necu uspeti da zivim bez ljubavi;bila je to moja granica. Pisem pricu za Ralfa Harta,to je njegovo ime.Nisam sigurna da ce se vratiti u nocni klub gde radim,ali prvi put u mom zivotu,to uopste nije vazno.Dovoljno je voleti ga,biti sa njim u mislima,i obojiti ovaj tako lep grad njegovim koracima,recima,neznoscu.Kada napustim ovu zemlju,on ce imati lice,ime,secanje.Sve sto sam ovde dozivela,sve teske situacije kroz koje sam prosla,nece biti nista prema ovom secanju. Volela bih da za njega uradim ono sto je on uradio za mene.Mnogo sam razmisljala i otkrila da nisam usla u onaj kafic slucajno;najvaznije susrete duse dogovaraju mnogo pre nego sto su se tela videla. Uopste,ti susreti desavaju se kada stignemo do nasih granica,kada nam je potrebno da emotivno umremo i vaskrsnemo.Susreti nas cekaju - ali mi u najvecem broju slucajeva izbegavamo da se oni dese.Medjutim,kada smo ocajni i nista vise ne mozemo izgubiti,ili kada smo odusevljeni zivotom , tada se nepoznati pojavljuje i kretanje naseg univerzuma menja pravac. Svi znaju da vole , jer su se rodili s tim darom.Neki to rade prirodno dobro,ali vecina treba da ponovi gradivo,da se ponovo seti kako se voli,i svi -bez izuzetka- imaju potrebu da gore u vatri svojih prozivljenih emocija , da ozive neke radosti i boli ,uspone i padove , sve dok ne postignu onu nit , vodilju koja stoji iza svakog novog susreta;da,tamo postoji jedna nit..."
 
Pismo moje, mili, ne cepaj

Pročitaj ga dragi, i pazi:

Neću više da budem nepoznata

Tuđinka što te sreta na stazi



Ne gledaj tako, u ljutnji ne mršti se

Ja sam tvoja ljubljena, ja sam tvoja

Niti pastirka, niti kraljica,

Čak ni monahinja-bogomoljka

U ovoj sivoj sam haljini od tralja

U cipelama izlizanih potpetica ...

Ali, kao pre, dajem vreo zagrljaj

I strah nosim sred velikih zenica



Pismo moje ne cepaj, mili

Ne plači zbog laži istinske

I dobro ga, na samo dno, sakrij

Na dno svoje torbe sirotinjske
 
Nedostaje mi naša ljubav
Na jastuku
Bdim na ponoćnoj straži kao stari posustali ratnik
Kom svaki put
Od riznice neba jedva zapadne mesečev zlatnik
Pod oklopom
Drhti košuta plaha večno gonjena tamnim obrisima straha
Koja strepi
I od mirnih obronaka sna

Nedostaje mi naša ljubav, mila
Bez nje se život kruni uzalud
Nedostaješ mi ti, kakva si bila
Nedostajem i ja
Onako lud.

Ja znam da vreme ne voli heroje
I da je svaki hram ukaljalo
Al meni eto, ništa sem nas dvoje
Nije valjalo.

Kad potražim put u središte sebe, staze bivaju tešnje i tešnje
I sakrijem se u zaklon tvog uva kao minđuša od duple trešnje
Al uspevam da još jednom odolim, da prošapućem da te noćas ruski volim
Šta su reči
Kremen što se izliže kad tad.

Nedostaje mi naša ljubav, mila
A bez nje ovaj kurjak menja ćud
Nedostaješ mi ti, kakva si bila
Nedostajem i ja
Onako lud.

Ja znam da vreme svemu menja boje
I da je silan sjaj pomračilo
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje
Nije značilo.

Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin
I tad sam svoj
Jer ma kako me zvali
Ja sam samo tvoj lični harlekin

Ponekad još
Suza razmaže tintu
I ko domina padne zid u lavirintu
Tako prosto ponekad još stignemo do nas

Nedostaje mi naša ljubav, mila
Bez nje uz moje vene puže stud
Nedostaješ mi ti kakva si bila
Nedostajem i ja
Onako lud


Ja znam da vreme uvek uzme svoje
I ne znam što bi nas poštedelo
Al meni eto, ništa sem nas dvoje
Nije vredelo.
 
U mojoj glavi stanuješ: tu ti je
Soba i mali balkon s kog puca
Vidik na moje misli najtananije.

Ponekad slušaš kako mi zakuca
Srce ko živi leptir iz kutije.

Ja ti odškrinem vrata: niz basamke
Silaziš u vrt za kog niko ne zna.

Na povetarcu lebdiš poput slamke.

(Dok za to vreme, možda: neoprezna
Stojiš na nekom rubu, ispred zamke...)

Nekad( u mojoj glavi dok baš skačeš
U morsku penu, ispod sunca, gola)

Spazim te kako po kiši preskačeš
Barice i sva u blatu do pola
Žuriš na posao s licem ko da plačeš.

Prolazi dan za danom i sva svota
Vremena tvog se po dva puta zbira:
Pa pola oko moga klupka mota.

Vidim sa tvoga lica punog mira
Da ne znaš kako živiš dva života.

U mojoj glavi stanuješ i dubiš
Crne i bele hodnike za moje
Misli: kako mi bežiš il me ljubiš?

Van tebe druge misli ne postoje.

Samo dok spavam ti se nekud gubiš...
 
"Ona koja te je jednom volela ne moze bez nekog prezrenja gledati na druge muskarce, ne zato sto si ti bolji od njih, o, ne!- nego zato sto u tvojoj prirodi ima nesto narocito, samo sebi svojstveno, nesto ponosito i tajanstveno; u tvom glasu, ma sta ti govorio, lezi neka nepobediva sila; niko ne ume tako istrajno zeleti da bude voljen; ni kod koga nije zlo tako privlacno; niciji pogled ne obecava toliko blazenstva; niko ne ume da bolje iskoristi svoja preimucstva, niko ne moze biti tako istinski nesrecan kao ti, zato sto se niko toliko ne trudi da sebe uveri u protivno. "
 
U beogradskom ogovaranju pustog turskog ima prilično dobroćudne familijarnosti. U međuvremenu, Turci su nam postali nešto slično rođacima. Ipak, mi gotovo i ne primećujemo - kako, i ne želeći, možemo povrediti ljude druge vere. Srbi, na primer, često upotrebljavaju metaforu Proći kao pokraj turskog groblja, ne misleći koliko bi im bilo neprijatno da neko kaže, kako je prolazeći pored nečeg potpuno nevažnog, prošao "kao pored pravoslavnog groblja!"
 
Pevati - svi ne mogu,
Ne može svak ko jabuka
Da padne kraj tuđih nogu.

Ovo je najveća ispovest mangupa
kojom se ispovedit mogu.

Ja namerno idem čupav i zanesen,
S glavom ko gasna lampa, ko plam

Vaše duše - tu golu jesen,
Volim u tami da obasjam...
 
"Srela sam jednog coveka,i zaljubila se u njega.Zaljubila sam se iz jednog jedinog razloga :od njega ne ocekujem nista..."






Sve godine koje imam, menjam ih za noć na zemlji
Gde god krenem, vidim samo crno-beli svet oko sebe
Napisaću knjigu, napustiću grad u kome
Ostaju stranci i niko ko mi znači...

Volim ga, volim nju, volim sve osim tebe
Ti nosiš kišu
Ovaj grad... volim ga, ali dalje ću bez tebe
Ne znam gde i s kim ću...

Gde su ulice naše stvarnosti
Srećne godine bez svih bolesti
Napisaću knjigu, napustiću grad u kome
Ostaju stranci i niko ko mi znači...

Volim ga, volim nju...

Ja hoću da se menjam, ja hoću sve da menjam
Ima li vremena

Volim ga, volim nju.
 
" Ako me bude negde, i ako budem mogla da te vidim, biću samo tužna, kao što sam tužna kad god vidim uništen život, jedan život u kojem se put ljubavi nije ispunio. Čuvaj se. Svaki put kada sazrevajući, budeš htela da promeniš nešto što je pogrešno u ono što je ispravno, ne zaboravi da prvu revoluciju treba izvesti u sebi samoj, prvu i najvažniju. Boriti se za jednu ideju a nemati ideju o sebi, jedna je od najopasnijih stvari koje mogu da se dogode.
Svaki put kada se osetis izgubljenom i zbunjenom, pomisli na drveće i seti se kako ono raste. Ne zaboravi da jedno drvo sa velikom krošnjom i malim korenjem iščipa prvi nalet vetra, dok kroz drvo sa mnogo žila i malom krošnjom i sokovi jedva protiču. Korenje i krišnja moraju da rastu zajedno; moraš istovremeno kada budeš u stvarima, i iznad njih, samo tako ćeš moći da ponudiš hlad i zaklon, samo tako ćeš se , kad za to dođe vreme okititi cvetovima i plodovima.
I kada se pred tobom otvore mnogi putevi i ti ne budeš znala kojim da kreneš, nemoj poći bilo kojim, nego sedi i sačekaj. Diši duboko i sa poverenjem u sebe, onako kako si disala onog dana kada si došla na svet; ne dozvoli da ti nešto odvuče pažnju; čekaj, i dalje čekaj. budi mirna, ćuti i slušaj svoje srce. Kad čuješ njegov glas, ustani i idi kuda te ono vodi."

Suzana Tamaro - Idi kuda te srce vodi
 
[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Što ja ne bih pokušao da te prevarim [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]da ti kažem ubedljivo: [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Ta su brda što se vide kroz tvoj prozor [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]sasvim plava.[/font]



[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Ti da odmah poveruješ [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]a da stalno gledaš mene [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]kako strog a uznesen [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]kroz tvoj prozor gledam brda [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]sasvim plava.[/font]



[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]A tek posle da proveriš [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]pa da vidiš [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]kako brda kroz tvoj prozor [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]baš i nisu [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]sasvim plava [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]čak i nisu neka brda[/font]



[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Pa da onda gledaš sebe [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]da se čudiš[/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]da se pitaš[/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]šta bi da poveruješ[/font]



[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Ali da sve kasno bude [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Pa da plačeš kad ja odem [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]a da sebe ubeđuješ[/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]i da sebi dočaravaš[/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]da su brda [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]a ta brda [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]sasvim plava.[/font]



[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Zašto ne bih pokušao [/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]pa da sebi dočaravaš[/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]kad ja odem.[/font]
 
Kad vampiri priređuju žurke,
oni vole da igraju žmurke.

Iznad kuca preko crnog crepa
tad nastane jurnjava akrepa.

Cele noći traje lomatanje,
neozbiljno za moje shvatanje.

Sa petlima splasne njihov zanos,
i vampiri beze navrat-nanos.

Samo onaj vezanih očiju
nema pojma da hvata kočiju.

On produzi da se igra žmurke,
hvata petle i mamurne ćurke.

Taj u stvari može i da krepa
dok uhvati sledećeg akrepa.
 
Sve sa tobom je drugačije... način na koji te primetih, na koji te upoznah i kojim te privukoh sebi... sve je drugačije, nestvarno, u magli...
A emocije se množe iz časa u čas... izmičeš mi pa se vraćaš. Jesi li ti samo moj davno nedosanjani san, ili je ovo što s tobom dišem nešto više i veće od realnosti, nešto snažnije od nas... nešto što nas plaši i tera na beg od spoznaje? Kako u tvoje srce ubosti jednu reč, tako izlizanu od trošenja... kako tebi da kažem volim te? Ne ide, zvuči suviše lako, zvuči neiskreno...a htela bih da te zagrlim tom ljubavlju, tom ljubavlju koju iskazati ne mogu jer suviše je toga između nas- a tako malo pred nama. Apsurd, usud ili karma...šta god. A, možda me jednoga dana probudiš iz sna, dotakneš me pogledom, poljubiš osmehom, i kažeš kako sam vredna borbe za ljubav i tebe- mog anđela... čoveka iz mog sna...
 
kojote:
Postovane: U nadi da će vam navedeno pismo poslužiti kao ( mala ) inspiracija da svojim( manje-više ) dragim muškarcima
napišete po koju reč iz vaših slatkih dušica, srdačno vas pozdravljam.

Postovani: San svake PRINCEZE je PRINC...

nemam jednostavno reci da kazem ono sto osecam
tema mi je jako lepa
cak mozda divna
 
Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimetno, zaboravljeno, izgubljeno...


Ima ih koje je smrt zatekla kako se smeju, kako se smeju do suza, ali se smeh skupio
u neodlučnu boru na obali usana... i ostala je samo voda, topla i vlažna.
Ima ih koji umiru samo za sebe
u njima svi žive, u njima svi traže svoju smrt i nalaze je u svemu što im pripada.

Ima ih koji umiru samo za druge
u njima umiru svi, sve u njima umire do njih samih. U uglu svoga tela oni dišu i plaču.


Ima ih koji su samo uzdahnuli poput zvona u kome svaki udarac srca odjekuje kao udarac groma.
Ima ih koji se opraštaju,
ne znajući kuda idu, ni kome pružaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje ispisujući magične znakove na krilu ptice.


Ima ih koje je smrt zatekla ljubeći se. O njima bih mogao govoriti da su reči prazne
kao koža gusenice iz koje se rađa prekrasan leptir.
Ima ih koji su umrli grleći se.
Zar ima lepše smrti od plamena koji svoje oštre zube odmara na grlu koje jeca?


Ima ih koji su smrt dočekali kao ženu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobeđeni, i ne znaju gde počinje poraz i gde pobeda prestaje.

Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt, kao dete koje ponavlja stihove.

Ima nespretnih, zbunjenih, uplašenih i uznemirenih.
O njima vetar pjeva dok valja svoje teško telo u sporom koritu mora.
Ima i onih koji su umirući psovali život, rečima u kojima bejaše gorčine
poput trnja sto jeca iza svake ruže.


I konačno, ima ih koji su umrli odjednom, bačeni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila u letu koji još traje.
 
... A emocije se množe iz časa u čas... izmičeš mi pa se vraćaš. Jesi li ti samo moj davno nedosanjani san, ili je ovo što s tobom dišem nešto više i veće od realnosti ... ?...
Da li ti je danas
već neko rekao
da mirišeš istinom
i zračiš stvarnošću
i da nabubrele
podočnjake laži
skrivaš pod svetle
pramenove slobode
iz čijih se pupoljaka
izleže želja za
dodirom moga bića

Da li ti je danas
već neko rekao
da smišljena poznanstva
polomljenih sujeta
potiču još
iz antičkog doba
vavilonskog razjedinjenja

A ti i dalje kopniš
zelenkastim idejama
sopstvenih listova zrelosti
razlikujući se od zvezda
po veličini moje potrebe
za tobom - a ja te želim...

Želim te mnogo.

Ne zato što si ti - Ti
već zato što si Ti - Ja.
I ja vidim svoj pravi lik
samo kada gledajući tvoje suze
zaronim u dubinu tvoga bola
koji slatkim jaukom
prožima svu atmosferu
obojenog sveta spoznaje

Rumeniš od saznanja
da se u tvome Ja
prostire ogromno
polje procvalih mudrosti
čije plodove
sebično čuvaš
i po potrebi darivaš
samo onima koji
po tvome mišljenju
to zaslužuju

Da li ti je danas
već neko rekao
da reči svoje izgovaraš
jezikom mojim
i da svakom slovu
zidaš grobnicu
od ljudske ljubavi
A zarobljenu
podivljalu misao
ukroćuješ
tišinom moje duše

Hoćeš da me poseduješ
ali ne kao čoveka
već kao svetinju
da ispijaš i da
se hraniš mojom
beskonačnošću
kao svemirska noć
što se hrani
svetlošću moje strasti

Da li ti je danas
već neko rekao
da Te ŽELI
i da Te treba?!

A ako nije
neka moja reč bude
prva cigla u kuli ovoga dana
i prva želja
u gradnji ovoga trena
da želim te
i to je sve što ti mogu reći
A ostali deo priče
ćeš naći
u poluotvorenoj fijoci
svojih snova.
 
...tanka je linija izmedju... i ... onih koji nisu... :)...
Ti i ja...

Žrtve iluzije u jednom surovom,
paralelnom svetu,
Osuđeni na smrt
Već na početku naše avanture.

Ko danas još veruje
U meleke, vile
U čaroliju,
Sudbinu,
U začarane šume,
Mistiku prvog pogleda... ?

Današnji su dani
Puni čemera i bede
I neke čudne teskobe
U grudima.

Ti i ja
Dve izgubljene
duše
Koje se nikada neće
sresti... :-) ...
 
..poznato mi nesto ovo... :)

JABUKOVO DRVO

Nikad nisam bio u tvom gradu
ali nasao bih te lako.
Ispred tvoje kuce
prepoznao bih
uredan travnjak
i naopako okacen
kucni broj
jedno jako i mlado jabukovo drvo
raskrsnicu bez jednosmernih ulica
i prozore koji se okrecu za Suncem.

Nikad nisam bio u tvom gradu
ali uvek mi je tako lepo kod tebe
svuda po stanu razbacane reci
popadale po listovima
suse se na hartiji
kao ves na konopcu.
Sinocni smeh jos odzvanja u casama
namestaj je udoban
a jos udobnije ono sto precutis
o onome sto nisam pitao.
Nema rezervnih osiguraca
ni rezervnog zivota
telefon zvoni dugo
vina su jeftina a vadicep skup
ne pijes flasiranu vodu
 
Pusti me da odem i da se vratim,
pusti me da razmislim i da shvatim,
odagnaj mi ozbiljne misli, utesi moju cutnju,
ljubavlju svojom zagrli moju ljutnju.

Pusti me da odem i da se vratim,
pusti me da volim i da patim,
svojim me pogledom sigurnim privuci,
preko kolena ko dete istuci.

Pusti me da odem i da se vratim,
i zadovolji se onim datim,
jer ja vise od sebe ne mogu da ti pruzim,
prati me mislima dugim i jos duzim...

Pusti me da odem i da se vratim...

Ukloni bore sa moga lica,
osmehom osvani dan, raskrili se poleti ko ptica,
u ocima boje kukureka,
nek potece bliskost poput mleka.

Ukloni bore sa moga lica,
poljubi me sasvim tiho zamrznut kao skica,
u secanju da te nosim dugo,
da razdvojim od srece tugu.

Ukloni bore sa moga lica,
bezbrizno pogled nek iskrica,
dok gledam te srcem vrucim,
i usnama se vragolasto pucim.

Ukloni bore sa moga lica...ne daj od ljubavi da starim...

O kazi mi sta zapravo zelim,
jer ako budem slusala sebe,
oticici cu u sto razlicitih soba,
i picu neprecusne reci pića,
i dacu sebe na sto drugih bica,
i pusticu zivot da protece,
i grlicu svako nemirno vece,
a mozda bice mi zao,
sto si mi sebe tako nesebicno dao,
mozda zamrzecu sebe od srece...
Kazi mi glasom svojim mekim,
u tihoj noci dok kraj tebe sanjam,
kazi mi sta zapravo zelim...
 
Uvek kad se igramo,
meni kažu: bićeš konj!
I ja, šta ću - moram.

I još neki budu konji,
a ostali sednu nam na leđa,
pa se tako trkamo.

Mi koji smo konji,
dok trčimo do cilja
u konje se pretvorimo, majke mi.

I srce nam konjsko
I oči nam konjske
I mozak nam konjski

I mogu ti reći: kad si konj
uopšte ti nije važno da budeš baš prvi.
To je uvek važno samo onom
što te jaše.
 
Ja imam vrlo strog program
Pisanja pesama i poema
Moj petogodišnji plan izgleda ovako:

Jedna cela (lakirana, crna) zbirka
Dobrih pesama o kosmičkim pitanjima
(Pesme stilizovati do granica neprepoznatljivosti)
Jedna mala zbirka (žuta?) pesmica
Do kojih sam došao slučajno, putem neočekivane
Inspiracije
U kafani, na brodu, pod tušem


Dvadeset odsto mora biti duhovito
Povremeno rimovano, po mogućnosti zaprepašćujuće
Kao saznanje krupnih tajni
Kazanih na mali način


(I sto grama cinizma – dobro da promešam!)



Jedan paket pesama o katastrofi i kataklizmi
Širiti strah i pojedincima ulivati
Solipsističku energiju
Razočaranim jezikom i teškim glagolima
Mestimično dovoditi uplašeni razum do paradoksa


Ovaj paket čuvati u fijoci
I otvoriti ga iznenada
Sedam ili osam pesama
O velikim gradovima, pet-šest o sportu
Samo tri o politici
Jedna duža pesma o autoputevima
Gde policija kažnjava sve koji prođu peške



Četrdeset odsto ozbiljno, 30% prividno tužno
Ostalo ironično, blago i lukavo
Pola stihova dugačko, pola kratko
Neke s naslovom, neke sa zvezdicama
Nijedna sa posvetom



Na kraju planiram i rukovet rezervnih pesama
O seksu, zalivanju cveća, porodičnim tragedijama



S posebnom radošću
Spremam apendiks o opojnim biljkama Meksika



A kako poezije nikad nije dosta
Biće u mom životu i iznenađenja



Dvanaest bloody f u c k i n g haikua
Na primer.
 
Joj, Roso, ženo pobogu!

Šta ti onu lepotu sa tela izbrisa,

Šta bi od onih zanosnih nogu,

a šta od veličanstvenih sisa!

Ja te više takvu gledati ne mogu,

Roso, ženo pobogu!



Kada se setim - kako ne bih plak'o:

noć, zamirišu grudi devojačke;

k'o ždrebac sam ogradu preskak'o,

oblačio gaće naopačke!

A kad sam se prvi put od ljubavi pričestio -

odjednom sam se onesvestio!



Sada bih dao sve ove godine hrome

za onu jednu noć ispod lipe:

zvezde pršte, tela se lome,

a ispod nas mirisne trave škripe!

Ujutro smo oboje od umora klonuli;

ne, to smo negde daleko u ljubavi potonuli!



Noćima sam te sanjao:

ideš šljivikom, mamiš me,

a gola se skinula.

Znojio sam se, propinjao,

ni Bogu se nisam sklanjao!

Što u snu buncam - majka se teško brinula!

A kad bih se posle svega

na stomak potrbušio -

celu bih slamaricu izbušio!



E, mislio sam da ću

mlad i besan večno biti

i da će mi telo uvek u vatri da gori!

Al' evo i bore, duboke k'o korito rečno,

a korak sve sporiji i spori'.

- 'Bem ti život i ovaj lažni sjaj

kad tako brzo dođe kraj!



A sada, kada te gledam, Bože me oprosti,

ostale ti samo koža i kosti!

I gladan pas bi pored takve morao da posti!

Roso, tugo moja, molim te oprosti!



Ako ćemo duši po volji -

ni ja ti nisam ništa bolji!

Došli smo do takvog stanja -

sedimo jedno kraj drugog k'o dva panja!



E, nekad sam ti umesto pesama

ono drugo nudio,

a sada nas život k'o dva zločinca

na starost osudio!
 
kojote:
U beogradskom ogovaranju pustog turskog ima prilično dobroćudne familijarnosti. U međuvremenu, Turci su nam postali nešto slično rođacima. Ipak, mi gotovo i ne primećujemo - kako, i ne želeći, možemo povrediti ljude druge vere. Srbi, na primer, često upotrebljavaju metaforu Proći kao pokraj turskog groblja, ne misleći koliko bi im bilo neprijatno da neko kaže, kako je prolazeći pored nečeg potpuno nevažnog, prošao "kao pored pravoslavnog groblja!"

Izvinjavam se sto skrecem s teme, ali jutros sam bas slusala jedan razgovor. Kaze prica zena s advokatom oko izdavanja neke kuce. I neki siptar zeli da je iznajmi (ne kazem nista o tome da su siptari zlatni ali zar to ista opravdava...) . A advokat joj kaze: Znate meni siptari nisu bas mnogo dragi. Pa nisu ni meni, odgovara zena, ali sta cu....itd! Mislim dokle ce ti srednjovekovni i zatucani razgovori da se vode pojma nemam ali zvuce jadno! Toliko! Pozdrav!
 

Back
Top