Pariz

Bacam se na čitanje ove teme, uplatila sam od 29.12.2012. - 3.1. 2013. u Parizu...
Nova godina na Jelisejskim poljima... :heart:
Već na 1. strani vidim korisne savjete, plus imam pratnju koja je već bila u Parizu...
Nema da fali :P
 
Ja planiram da idem u Pariz negde u martu-aprilu 2013
da li je stvarno problem to sa jezikom ako se ne zna francuski? :(

Ljudmila,
ja uplatila od 24.10, pa ću ti dati sveže informacije. Lično ne verujem da je to neki problem, ali ni ja ne znam reč francuskog, pa ćemo videti kako ćemo proći.
U svakom slučaju očekujem kišu i vetar i naoružaću se gumenjacima, mantilom i kišobranom, tako da neću dozvoliti da mi išta pokvari ugođaj i raspoloženje.
 
Ja planiram da idem u Pariz negde u martu-aprilu 2013
da li je stvarno problem to sa jezikom ako se ne zna francuski? :(


Francuzi znaju fenomenalno engleski jezik ipak su oni visoko obrazovana nacija.
Bilo bi lepo da naučiš par reči. Francuzi obožavaju kada čuju da se neko bar milimetar potrudio i time pokazao poštovanje prema njima i njihovom jeziku.
Ponosno čuvaju i cene svoj jezik. Daću ti primer.

Izvinite, gde je ulica X? - Excusez-moi, where is the street X?

Znači skreneš pažnju na francuskom i onda opušteno na engleskom, a ako započneš na engleskom - Excuse me - može da ti se desi da te izignoriše iako vrlo dobro razume engleski.

Znači nauči par reči (dobro jutro, dobar dan, zdravo, dobro veče, laku noć, izvinite, izvolite, hvala, gde, kako i slično) i biće sve super.
 
Znaju odlicno ... ali nece da pricaju :)
Cast izuzecima

Slažem se u potpunosti-čak se prave da ne razumeju. U prilog tom animozitetu prema engl. jeziku, govori i činjenica da su im svi filmovi sinhronizovani.

Ali, što reče Nenad1978, lako smo se sporazumeli uz malo šarma i upornosti-nismo imali baš nikakvih poteškoća.

Inače, nakon puta napisah poduži post i pritisnuh neko dugmence i sve pobrisah, pa sam se bila iznervirala, ali evo ukratko.

Išli smo preko agencije i vrlo smo zadovoljni istom, jedina zamerka je što su vozači pušili u autobusu, kao i bahatost naših putnika za doručkom, koji se ponašaju po principu "platio sam i imam pravo da jedem do iznemoglosti". Nisam mogla da poverujem svojim očima da pre svega vozači, a onda i pojedini putnici pokupe svu npr. šunku ili kačkavalj sa ovala (300-400gr) i stave sebi u tanjir za doručak, bez obzira što čitava kolona stoji iza njih da doručkuje. Još nađu za shodno da komentarišu kako konobari ne dopunjuju ovale:evil: Prostakluk par excelance!
Tura je dosta zahtevna, kako nam je vodič na kraju puta rekao statistiku-4500km i 6 država, ali kako je tema Pariz zadržaću se na njemu.

Vodič je bio odličan, sjajan govornik, poznavalac istorijskih činjenica, političkih prilika, kao i realnog života. Davao nam je odlične savete i informacije, pa smo zaista za 5 dana uspeli toliko toga da obiđemo, da mi se čini da toliko nisam obišla za ceo život. Hodali smo 16 od 24h dnevno, dobili upalu mišića:roll:, "dopingovali" se da postignemo da vidimo sve zacrtano, ali nas je i vreme super služilo.

Čim smo stigli u petak (nešto ranije od planiranog), vodič nam je rekao da jedino petkom Luvr radi do 21.30h, pa ko želi može sam da iskoristi i da ga individualno obiđe (jer ga nema u ponudi fakultativa agencije). Mi smo naravno uleteli u hotel, istuširali se, otišli do Pizza Hut-a (koji je srećom bio blizu hotela), jeli i produžili metroom do LUVRA. Postojao je mali red, ali ne toliko dramatičan kako su nam opisivali i uđosmo za 10-ak min. OBAVEZNO uzeti pamflet sa mapom i pojašnjenjima gde se šta nalazi, jer se u suprotnom nećete snaći. Nama je trebalo sat vremena da skontamo prostor i kako je najbolje da se krećemo. Muzej je bivši dvorac i ogroman je, sastoji se od 3 krila na po 3 nivoa, pa smo bukvalno 3,5 sata trčali kako bismo sve videli. Posrećilo nam se da je u toku i izložba Rafaela (koja se naravno dodatno plaća), pa smo i nju obišli. Obavezno obiđite i Napoleonove apartmane. Najmanje vremena smo posvetili grčkoj umetnosti, jer smo mnogo bolja dela videli u Atinskom muzeju.

Metro je inače veoma lak za upotrebu i moja je topla preporuka pri izboru prevoza. Karnet (od 10 karata) trenutno košta 12,70, što je daleko najpovoljniji vid prevoza. Možeš da presedaš 100 puta do konačnog odredišta za 1 kartu, sve dok ne izađeš na površinu zemlje.

Takođe je topla preporuka da se većinu obilazaka i fakultativa uplati preko agencije, jer se zaista jako malo ugrade (taman koliko dobiju popust na grupu), tako da mislim da nije vredno maltretmana sam juriti po gradu neke obilaske. Mi smo imali preko agencije krstarenje Senom (10 e, koliko košta i ako ideš individualno), zatim Vesaj (25 e, koji bi opet sa uračunatim prevozom izašao možda 2-3e jeftiniji u solo režiji), dvorci Loare (65e, koji bi u solo režiji izašli ko-zna-koliko, jer su na 200 km od Pariza). Nismo išli u Diznilend, pa smo taj poslednji dan iskoristili za Ajfelovu kulu, Trijumfalnu kapiju, Šanzelize, Dom invalida, Parlament, Malu i Veliku palatu, Trg Konkord, Lafayete....Noge su nam otpale, ali smo imali sreću da je vreme bilo divno-sunčano sa malo vetra.

Hotel je bio smešten u južnom delu grada (za koji kažu da je bezbedniji od severnog) i lokacija je bila odlična, kao i sam hotel-mali, čist, udoban...solidan doručak...wi-fi u lobiju...kuvalo za čaj i kafu u sobi, peškiri u kupatilu.

Sve u svemu vrlo smo zadovoljni i turom i agencijom i vodičem i smeštajem, tako da jedini savet pripremiti kondiciju (noge) i pare i priuštiti sebi sve što ste sanjali!!!!:heart:

Grad nas je očarao, odiše šarmom francuskih dvorova, svaki ćošak krije neku istoriju, veličina i uređenost grada ostavljaju utisak velesile kako nekada, tako i sada.
Bili smo spremni, ali oet nas je pomalo zatekao takav melting pot, gde hiljade Azijata, Afrikanaca, Indusa i ostalih ljudi svih boja, vera i nacija govore francuski, žive i osećaju se kao jedna nacija-FRANCUZI.
 
Nije nikakav problem ako se ne zna francuski. :) U nekim manjim mestima moze biti, ali u Parizu nije nikako.

Nekakvo je poštovanje grD i zemlje u koju se ide, znati nekoliko osnovnih riječi i koju rečenicu, a <francuzi zaista cijene taivu želju i trud, a i odkud ta glupava ideja da se cijeli svijet s engleskim prolazi.

Inače, dočekati Novu u Parizu prekrasno i jedinstveno (mi smo dočekali milenijsku), kao i sve i uvijek, vratiti se Parizu, nikad dosta i svaki put drugačije...
 
Za Novu Godinu sam bila u Pariz u Ibis hotelu.Odusevljena sam Parizom,grad umetnosti...jeste da je bas skup..ali vredi svake pare!!Utisak na grad Pariz je bacilo senku sto su nam iz hotela Ibis nestale dve kozne jakne..zato obratite paznju sta ostavljate u hotelu.Nama ni policija nije pomogla...jednostavno smo se pozdravili sa jaknam,nista vrednije nismo imali u hotel,sreca novac smo nosili sa sobom!Bila sam sokirana...ali opet cu ici ali ovaj put nista,sto ne mogu da prezalim,necu nositi..i u Ibis hotel vise nikada!!!!
 
I da, Pariz ima zvanicno oko 13 000 000 stanovnika po popisu jer ima dva postanska broja,onaj strogi centar i drugi okolina pa ga cesto klasifikuju da ima 2 000 000 a to je centar ! a nezvanicno se sumnja da ima 17 000 000 zbog neprijavljenih emigranata,stvarno satori i mlala karton naselja na sve strane i to nedaleko od centra strasno,naseg kolegu su izceparili u sred luvra !!!!!
 
Bila sam opet u Parizu pocetkom februara, nocnim vozom iz Milana (100 eur- karta) sam se uputila direktno za Pariz, i ostala sedam dana. Bila sam smestena u hotelu Holiday In 4* i jednokrevetne su skroz super, hotel je odmah preko puta stanice Gar de I'Est i nocenje je 180 eur dnevno sa doruckom. Sama sam bila i super sam se provela. S'obzirom da sam pre toga bila jula 2012 sveze mi je bilo pamcenje i odlicno sam se snasla.
 
Burek s mesom u Gradu svetlosti

Reporter Pressmagazina boravio je u Parizu i napravio listu od pet turističkih atrakcija koje izmiču „klasičnim" turistima poput dela grada oko stanice Simplon, kojim „caruju" nekadašnji Jugosloveni
Mada za prosečnog srpskog turistu prve asocijacije na Pariz ostaju Luvr, Ajfelova kula i Avenija Šanzelize, jedan od najlepših i najznačajnijih gradova na svetu u sebi krije mnogo više od izvikane Mona Lize i sličnih videti-pod-obavezno atrakcija.

Francusku prestonicu je, uistinu, poprilično nemoguće upoznati u roku od jednog godišnjeg odmora, a pogotovo ne ako se slepo držite uputstava iz šabloniziranih turističkih vodiča koji vam se nude na svakom koraku. U Parizu se, kažu, treba izgubiti, jer se samo na taj način može opipati puls grada koji se nalazi na spisku željenih destinacija verovatno svih koji ispunjavaju osnovne uslove za dobijanje pasoša.

O misterioznom osmehu Đakonde, neshvaćenim umetnicima sa Monmartra i pogledu koji puca sa Ajfelove kule napisani su brojni putopisi i reportaže, a Pressmagazin u ovom broju donosi listu pet turističkih atrakcija koje možda ne biste smatrali prioritetima prilikom prvog obilaska Pariza, ali koje bi svakako trebalo videti da bi se shvatilo šta ovaj grad nudi i u šta se polako pretvara. Neki od njih su dobro poznati, dok su neki verovatno zanimljivi samo našim turistima.

CENTAR POMPIDU, muzej moderne umetnosti


Iako je epitet simbola umetnosti u Parizu rezervisan za grandiozni Luvr, ako želite da saznate dokle je ovaj grad zaista spreman da ide, nikako ne biste smeli da propustite posetu interesantnom centru „Žorž Pompidu" i najvećem muzeju moderne umetnosti na Starom kontinentu.

U kolekciji koja broji više od 60.000 dela nalaze se radovi najznačajnijih umetnika iz poslednjih stotinak godina (Pikaso, Dali, Endi Vorhol, Matis, Miro, Sezar i mnogi drugi), s tim što treba računati na to da vam neki „artistički eksperimenti" verovatno neće biti jasni ukoliko prethodno niste ostavili kosti u biblioteci proučavajući kontekst i pravac u kojem se umetnik (navodno) izražavao. A u pojedinim slučajevima ni to vam neće biti od pomoći, pošto je prosečnom laiku zaista teško objasniti kako u istom muzeju mogu da stoje maestralne slike Miodraga Đurića i neke žvrljotine autolakom po ovlaš okrečenom platnu...

BARBES I LA CHAPELLE, Pariz bez Francuza


Poznavaoci prilika u multietničkom Parizu veruju da je samo pitanje vremena kada će se ponoviti neredi iz 2005. godine, s tim što smatraju da će ovoga puta goreti i naselja bliža centru grada, a ne samo ona u siromašnim predgrađima. Mada problem koji desno orijentisani Francuzi imaju sa rastućom populacijom doseljenika, još nije došao do tačke ključanja, ne može se više ignorisati činjenica da mnogi delovi Pariza sve manje liče na Pariz.

Avgust je mesec kada „pravi" Francuzi masovno napuštaju prestonicu i odlaze na odmore, a ako se u tom periodu zateknete blizu Barba ili Šapela, velike su šanse da nećete sresti nijednog jedinog belog Evropljanina, a kamoli nekakvog Pjera sa beretkom na glavi i cigaretom u uglu usana. Mada se nalazite na svega desetak minuta od Luvra i Jelisejskih polja, imaćete utisak da niste u Parizu, sve dok vam ne objasne da je Pariz danas upravo to što vidite i da se nekadašnja kolonizatorska politika Francuzima obila o glavu.

Barb i Šapel samo su neki od delova grada kojim su „zagospodarili" Indusi, Alžirci i Tunišani, ali suprotno uvreženom mišljenju, nisu ništa opasniji od Trokadera ili Pigala. Barem do sledećih masovnih nereda...

SIMPLON, Srbi u Gradu svetlosti


Nije precizno utvrđeno koliko ima Srba u Parizu, ali veruje se da na širem području ove metropole trenutno živi više od 100.000 ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Većina ih je naravno iz Srbije, rasuti su po celom Parizu i ni blizu tako homogeni kao Indijci ili Arapi, ali ipak se može reći da „drže" jedan deo grada u blizini metro-stanice Simplon.

U istoimenoj ulici, štaviše, nalazi se sve što bi moglo zatrebati jednom nostalgičnom Srbinu u dijaspori: Crkva Svetog Save, prodavnica sa našim namirnicama i proizvodima (uz podrazumevajući burek s mesom), kao i nekoliko restorana u kojima se služe nacionalna jela i dve vrste rakije: loza i „domaća", što je zapravo drugo ime za šljivovicu.

Među prijateljima u Parizu prosečan Srbin ima više Alžiraca nego sunarodnika, a bukvalno svaki naš čovek rezignirano će konstatovati da je „najveći problem Srba to što se ne drže zajedno"! Ko im onda brani da žive u slozi i veselju, niko od njih neće moći da vam objasni.

Ako ni zbog čega drugog, Simplon vredi posetiti da biste saznali kako zaista žive naši gastosi u velikom svetu.

DIZNILEND, jedan dan u bajci

Dvadesetak godina nakon što je protiv izgradnje Diznilenda ustala kompletna francuska inteligencija, upozoravajući na „američki kulturni imperijalizam" i „neoprovincijalizam", čuveni zabavni park na obroncima Pariza izrastao je u najposećeniju turističku atrakciju u Evropi, koju godišnje vidi više ljudi nego Luvr i Ajfelovu kulu zajedno! A kada jednom kročite na ovo nestvarno mesto koje vas vraća u detinjstvo i uvlači u bajkoviti svet animiranog filma, biće vam jasno i zašto...
Ako uopšte postoji pozitivna stvar koja je putevima liberalnog kapitalizma iz Amerike stigla na Stari kontinent, onda se ona nalazi tridesetak kilometara od centra Pariza, u novom gradu Marn-la-Vale. Iako prosečnom turisti iz Srbije nije lako da izdvoji skoro 70 evra za jednodnevnu ulaznicu (studenti imaju popust), utisak je da poseta Diznilendu vredi svaku paru i da će se na ovom mestu jednako dobro zabaviti svi čitaoci „Politikinog zabavnika", nevezano od toga imaju li sedam ili 77 godina.

LA DEFENSE, pariski Menhetn


Na samom kraju „trijumfalnog puta", koji počinje kod Luvra i nastavlja se ka Obelisku, Trijumfalnoj kapiji i Jelisejskim poljima (Šanzelizeu), nalazi se Defans, najmoderniji deo Pariza i poslovni centar francuske prestonice. Mada višespratnice u staklu i moderna arhitektonska rešenja svakako nemaju onaj „duh" koji poseduju Hotel de Ville i slične zgrade-spomenici u starom delu grada, popularni Defans i dominantna Grand Arš (u savršenoj liniji sa Trijumfalnom kapijom) predstavljaju mesta koja se jednostavno moraju posetiti da bi se shvatilo šta je Pariz danas.

Međutim, Parižani ni u svom najsavremenijem raspoloženju nisu odstupali od ideala, pa je tako i Defans pažljivo projektovan da ne ugrozi harmoniju. Zgrade su mnogo niže nego u sličnim kvartovima u Londonu, Njujorku ili Tokiju, a građene su tako da se ogledaju jedna u drugoj i na neki način čine zasebno umetničko delo. Između njih su postavljeni monumentalni radovi Sezara i Miroa, zbog čega „Pariski Menhetn" polako izrasta u ozbiljnu turističku atrakciju. Vredi videti, naročito ako se uzme u obzir da kvadratni metar ovde košta više od 20.000 evra.

Izvor: Press
 

Back
Top