Da li sam ja normalna?
Od kad smo se nekako „uravnotežili“ moj Posebni i ja, čujemo se uredno, bez nekog naročitog reda... onda kad se potrefi da nam odgovara, bez obzira da li je to par razmenjenih rečenica ili maratonski razgovor … I nema nikakvih problema ako neko ne može da razgovara, čujemo se kasnije ili se ne čujemo više tog dana … nebitno.
On je malo lenj da kucka poruke (i ja to znam i ne smeta mi), ja imam neku blesavu tarifu po kojoj mi svakog meseca „propadne“ par stotina poruka... a i obično me ne mrzio me da kuckam tako da se ja njemu povremeno javim i tako... ali nekako mi nije počeo dan dok mu ne poželim „Dobro jutto“ i lepše i mirnije se ušuškam u snove nakon što mu poželim laku noć...
Ovih dana je izuzetno zauzet i angažovan, tako da ne stižemo nešto mnogo da razgovaramo, ali smo naravno u kontaktu...
Juče smo se nekako čitav dan mimoilazili, a ja sam uveče imala dogovoren izlazak sa starim društvom i znala sam da će to potrajati, odnosno da će on uveliko spavati kad ja budem slobodna... zato sam se u nekom trenutku izdvojila i pokušala da ga pozovem... na kratko. Nije bilo ništa neobično što se nije javio, znala sam da će pozvati čim bude mogao...
Zauzeta pričom i druženjem, nisam naravno ni proveravala telefon, ali kad sam ga uzela da upišem nečiji broj i shvatila da nema propuštenog poziva – već mi je bilo čudno...
Pretpostavljejući da spava, poslala sam mu poruku...
I opet sam zaboravila na telefon, ali kad sam posle par sati shvatila da poruka nije isporučena, tj. da mu je telefon (koji nikad nije isključen) sada – isključen, već mi nije bilo svejedno...
Pošto se druženje odužilo, skoro da nisam ni spavala (nije se isplatilo jer sam za sat – dva morala na posao), samo sam malo dremkala preživljavajući prethodni dan, razgovore, smeh... ali i razmišljajući o tome šta se desilo sa njim. Da ne bude zabune - „operisana“ sam od ljubomore i tek sad dok ovo pišem setih se da ni pomislila nisam da nešto skriva (uz put mi je to i veoma smešna pomisao), apsolutno nemam problem sa poverenjem, ali... s obzirom da živi sam, da ima određenih problema … jednostavno sam se uplašila.
Kad sam se spremala za posao, shvatila sam da mu ni jedna od poruka koje sam poslala nije isporučena, odnosno da mu telefon i dalje nije uključen, a on je u to doba već imao obaveze i morao biti na nogama – počela je da me hvata (prava) panika.
Umila sam se hladnom vodom, pokušala da pozovem („Pretplatnik kojeg ste pozvali nije trenutno dostupan“), u očajanju zvala i kućni i ako sam znala da tek na njega nema šanse da se javi (ne čuje ga ... uvek pre čuje mobilni)... Ubeđivala sam sebe da nije ništa... pokušavala da rekonstruišem scenario po kojem su se stvari tako poklopile (jer mu znam veliki deo obaveza i navika) i taj isključen telefon mi se nikako nije uklapao... Sad mi je glupo... ali baš sam bila uplašena... u trenutku sam shvatila da jedva zadržavam suze...
Kad je na putu ka firmi moj telefon počeo da se oglašava... jedna, druga, treća poruka za redom – znala sam da se on uključio u mrežu. Par trenutaka kasnije je i pozvao... Bez „Ćao“ ili bilo čega drugog, samo sam pitala: „Jesi li dobro? Da li je sve u redu?“ On je odmah počeo da priča (haha... upoznao je i on mene dovoljno i tačno je znao...)
Desilo se da je kući došao premoren, spustio se u fotelju na kratko i – zaspao (na duže ).
Telefon se ispraznio i isključio sam...
Fiksni, naravno, nije čuo … i to je to.
Kasnio je i za svoje obaveze, jer je zaspao pre nego što je stigao da navije sat koji ga budi...
I ništa... dan ide dalje, život ide dalje... važno da je sve u redu (a meni je sad, naravno sve to – smešno... mislim, smešna sam ja sama sebi...)
Od kad smo se nekako „uravnotežili“ moj Posebni i ja, čujemo se uredno, bez nekog naročitog reda... onda kad se potrefi da nam odgovara, bez obzira da li je to par razmenjenih rečenica ili maratonski razgovor … I nema nikakvih problema ako neko ne može da razgovara, čujemo se kasnije ili se ne čujemo više tog dana … nebitno.
On je malo lenj da kucka poruke (i ja to znam i ne smeta mi), ja imam neku blesavu tarifu po kojoj mi svakog meseca „propadne“ par stotina poruka... a i obično me ne mrzio me da kuckam tako da se ja njemu povremeno javim i tako... ali nekako mi nije počeo dan dok mu ne poželim „Dobro jutto“ i lepše i mirnije se ušuškam u snove nakon što mu poželim laku noć...
Ovih dana je izuzetno zauzet i angažovan, tako da ne stižemo nešto mnogo da razgovaramo, ali smo naravno u kontaktu...
Juče smo se nekako čitav dan mimoilazili, a ja sam uveče imala dogovoren izlazak sa starim društvom i znala sam da će to potrajati, odnosno da će on uveliko spavati kad ja budem slobodna... zato sam se u nekom trenutku izdvojila i pokušala da ga pozovem... na kratko. Nije bilo ništa neobično što se nije javio, znala sam da će pozvati čim bude mogao...
Zauzeta pričom i druženjem, nisam naravno ni proveravala telefon, ali kad sam ga uzela da upišem nečiji broj i shvatila da nema propuštenog poziva – već mi je bilo čudno...
Pretpostavljejući da spava, poslala sam mu poruku...
I opet sam zaboravila na telefon, ali kad sam posle par sati shvatila da poruka nije isporučena, tj. da mu je telefon (koji nikad nije isključen) sada – isključen, već mi nije bilo svejedno...
Pošto se druženje odužilo, skoro da nisam ni spavala (nije se isplatilo jer sam za sat – dva morala na posao), samo sam malo dremkala preživljavajući prethodni dan, razgovore, smeh... ali i razmišljajući o tome šta se desilo sa njim. Da ne bude zabune - „operisana“ sam od ljubomore i tek sad dok ovo pišem setih se da ni pomislila nisam da nešto skriva (uz put mi je to i veoma smešna pomisao), apsolutno nemam problem sa poverenjem, ali... s obzirom da živi sam, da ima određenih problema … jednostavno sam se uplašila.
Kad sam se spremala za posao, shvatila sam da mu ni jedna od poruka koje sam poslala nije isporučena, odnosno da mu telefon i dalje nije uključen, a on je u to doba već imao obaveze i morao biti na nogama – počela je da me hvata (prava) panika.
Umila sam se hladnom vodom, pokušala da pozovem („Pretplatnik kojeg ste pozvali nije trenutno dostupan“), u očajanju zvala i kućni i ako sam znala da tek na njega nema šanse da se javi (ne čuje ga ... uvek pre čuje mobilni)... Ubeđivala sam sebe da nije ništa... pokušavala da rekonstruišem scenario po kojem su se stvari tako poklopile (jer mu znam veliki deo obaveza i navika) i taj isključen telefon mi se nikako nije uklapao... Sad mi je glupo... ali baš sam bila uplašena... u trenutku sam shvatila da jedva zadržavam suze...
Kad je na putu ka firmi moj telefon počeo da se oglašava... jedna, druga, treća poruka za redom – znala sam da se on uključio u mrežu. Par trenutaka kasnije je i pozvao... Bez „Ćao“ ili bilo čega drugog, samo sam pitala: „Jesi li dobro? Da li je sve u redu?“ On je odmah počeo da priča (haha... upoznao je i on mene dovoljno i tačno je znao...)
Desilo se da je kući došao premoren, spustio se u fotelju na kratko i – zaspao (na duže ).
Telefon se ispraznio i isključio sam...
Fiksni, naravno, nije čuo … i to je to.
Kasnio je i za svoje obaveze, jer je zaspao pre nego što je stigao da navije sat koji ga budi...
I ništa... dan ide dalje, život ide dalje... važno da je sve u redu (a meni je sad, naravno sve to – smešno... mislim, smešna sam ja sama sebi...)