Još jedan komentar na temu akcije održane 15.09.2007, pod nazivom "Hodanje po oblacima".
Slažem se sa onima koji kažu da je u pitanju bio događaj koji se kod nas nije dogodio u skorije vreme. Jako mi smeta što NIKO ne posmatra stvari iz mog (subjektivnog)
ugla.
Da li je trebalo ili nije trebalo dozvoliti skakanje tandema, sada je kao i tada potpuno nevažno. Odobreno je u najboljoj nameri organizatora, sa ciljem da se sakupi što veća suma novca. I ako ćete iz cele priče izvlačiti samo deo o tim tandemima, i preskočiti delove o dobrim skokovima, plavom nebu, Facinom vedrom duhu i snazi koja mu je trebala da taj dan presedi na aerodromu i na taj način se zahvali svima koji su došli, onda treba da se stidite.Za mene je u celoj ovoj priči bilo i biće bitno samo sledeće :
Organizacija je bila više nego dobra.
Bilo je mnogo padobranaca, kao i onih koji su došli iz susednih zemalja.
Bilo je dosta skokova.
100 majica je prodato za manje od jednog sata.
Prikupljeno je 3.485,00 eura za jedan dan.
Uputila bih poziv svima onima koji misle da je bilo stvari koje je trebalo drugačije odraditi, da skupe muda (izvinjavam se na izrazu) i pokušaju da organizuju takav ili sličan događaj. Ista priča kao i za novi Pravilnik - niko nije imao petlju da pokrene njegovo sastavljanje, a kada je to napokon odrađeno, onda su svi našli za shodno i dali sebi za pravo da ga pljuju i prozivaju, uz obrazloženje da je mnogo toga trebalo drugačije odraditi.
I za kraj, nešto o meni.

Nikada nisam skočila, možda nikada i neću, ali ako se odlučim onda će to biti u tandemu sa Pavletom Milenovićem, koji je dobar u svom poslu i u kojeg jedino imam dovoljno poverenja za tako nešto.
I kao što rekoh na početku...
Moj stav po pitanju ovog događaja je krajnje subjektivan, jer sam supruga organizatora Pavlov Radivoja-Raleta, (ili Paje), i s pravom tvrdim da jedino ja, pored njega i Face, vrlo dobro ZNAM koliko je energije, snage, strpljenja, volje i priajteljstva prema Faci, trebalo da se upustimo u ovako nešto. Ne očekujem da bilo ko razume koliko je sve ovo uticalo na naše živote, koliko smo bili pod pritiskom oko detalja i krupnih stvari, koliko smo malo vremena (kao porodica) provodili zajedno, ali zato bih vas zamolila da kao i mi gledate na ono što je jedino bitno - to je odrađeno za Facu, za nekog koga volimo i ko je bitan deo naših života. Manite se prepucavanja, neka svako živi sa onim što jeste ili nije uradio, uživajte u plavom nebu i NEMOJTE da nam ostavljate gorak ukus u ustima zbog nečeg u šta smo uložili jako puno i zbog čega sam ponosna na svog supruga. NEMOJTE, jer nemate prava na tako nešto.
Hvala na odvojenom vremenu za čitanje ovog posta.
S poštovanjem,
Mikica Pavlov