Pablo Neruda

  • Začetnik teme Začetnik teme them
  • Datum pokretanja Datum pokretanja


Ah, prostranstva borikã...

Ah, prostranstva borikã razlivenih valova
šum,
tiha igra svjetlosti, osamljen zvon,
sumrak što pada u tvoje oči, lutkice,
zemaljska školjko, zemlja u tebi poje!
U tebi pjevaju rijeke i u njih mi se duša uranja,
kad god to poželiš i kamo god hoćeš.
Označi mi put u tvom lûku nade
i u bunilu ću jato strijela odapeti.
Oko sebe tvoj struk magleni
i tvoja mi šutnja odgoni nemirne sate,
a ti stojiš kamenih prozirnih ruku
gdje mi se poljupci sidre i vlažna tjeskoba.
Ali, tvoj tajanstven glas što ga ljubav boji i pregiba
u sutonu zvonkom na izmaku!
Tako u satima kasnim vidjeh na poljima
kako se klasje uvija u ustima vjetra.
 


jutro je ispunjeno...

Jutro je ispunjeno olujom
u srcu ljeta.
Kao bijele maramice oproštaja plove oblaci,
vjetar njima maše u putničkoj ruci.
Beskrajno srce vjetra
udara po našoj zaljubljenoj tišini.
Huji između stabala, pjevno i božanski,
kao jezik prepun ratova i pjesama.
Vjetar što vješto vitla opalo lišće
i skreće drhtave strijele ptica.
Vjetar što lišće raznosi u val bez pjene
i bestežinsku tvar, i povijeni oganj.
Prestaje i tone mnoštvo njegovih poljubaca
boreći se na vratima ljetnog vjetra.
 


Da bi me mogla čuti...

Da bi me mogla čuti,
riječi su mi
ponekad tanahne
poput tragova galebova na žalu.
Ogrlica, pijani praporac
za tvoje ruke nježne poput grožđa.
Gledam te svoje daleke riječi.
Iako moje, one su ponajviše tvoje.
Poput bržljana penju se u moju drevnu bol.
Penju se tako po vlažnim zidovima.
Zbog tebe se zbiva ta krvava igra.
One bježe iz moga mračnog skrovišta.
Sve ispunjavaš ti, baš sve.
Prije tebe ispunile su samoću koju zauzimaš
i više od tebe navikle su se na moj jad.
Sada hoću da kažu ono što ti želim reći,
da me ti čuješ kako želim da me čuješ.
Vjetar tjeskobe još ih uzvitlati znade.
Uragani snova još ih ponekad obore.
Druge glasove slušaš u mom bolnom glasu.
Plač usta starih, krv molitva drevnih.
Voli me, družice, ne ostavljaj me. Pođi za mnom.
Slijedi me, družice, na tom valu tjeskobe.
Ali riječi se moje tvojom ljubavlju boje.
Sve ispunjavaš ti, baš sve.
Od svih riječi beskonačnu kolajnu pravim
za ruke tvoje bijele, slatke kano grožđe.
 


Sjećam te se kakva si bila...

Sjećam te se kakva si bila prošle jeseni.
S kapom sivom i srca smirena.
U tvojim su se očima borili plamovi sumraka.
A opalo lišće po vodi tvoje duše.
U mom zagrljaju odana si poput povijuše,
tvoj tih i lagan glas sakupljao je lišće.
Utihla vatra u kojoj je plamtjela moja žeđ.
Sladak zumbul modri što mi dušu ovija.
Osjećam kako ti oči putuju, a jesen je daleko:
kapa siva, ptičji glas i srce kuće
tamo kamo se sele moje žudnje duboke,
a poljupci mi veseli padoše kano žeravice.
Nebo s broda. S brežuljaka polje:
tvoje je sjećanje od svjetlosti, dima, utihlog ribnjaka!
Tamo oči tvoje sumracima plamte.
Po duši ti se suho lišće vije.
 


Pognut pred smiraj...

Pognut pred smiraj svoje tužne mreže bacam
u tvoje oči oceanske.
Tu se stere i na najvišoj lomači gori
moja samoća koja mlatara rukama kano brodolomac.
Tvojim se odsutnim očima javljam crvenim signalima
uzburkanim poput mora u podnožju svjetionika.
Ti samo tamu čuvaš, ženo daleka i moja,
iz pogleda tvoga ponekad izranja obala strave.
Pognut pred sumrak mreže svoje tužne bacam
u more ono što zapljuskuje ti oči oceanske.
Noćne ptice kljucaju prve zvijezde
što se iskre poput duše moje kad te ljubim.
Noć jaše propinjući se na kobili mračnoj
rasipajući po polju modro klasje.
 


Zujiš, pčelo bijela...

Zujiš, pčelo bijela, opijena medom, u duši mojoj
i svijaš se u spore kolutove dima.
Očajan ja sam, riječ sam bez odjekã,
čovjek sam koji je sve izgubio, koji je sve imao.
Posljednja spono, u tebi moja posljednja čežnja cvili.
U mojoj pustoši ti si posljednja ruža.
Ah, šutljivice!
Sklopi svoje duboke oči. U njima leprša noć.
Ali, obnaži svoje tijelo plahoga kipa.
U dubokim ti očima noć leprša.
Ruke su ti rosne kano cvijet, a krilo ružino.
Grudi ti nalikuju školjkama bijelim.
Tamni ti leptir sletio na trbuh, da usne.
Ah, šutljivice!
Evo samoće u kojoj te nema.
Kiši. Morski vjetar tjera galebove lutalice.
Voda cupka bosonoga po ulicama mokrim.
Lišće onog stabla stenje poput bolesnika.
Odsutna, pčelo bijela, još mi u duši zujiš.
Šutljiva i krhka u vremenu oživljavaš.
Ah, šutljivice!
 
484627_18.jpg


Opijen smolom...

Opijen smolom i poljupcima dugim,
ljeti, jedrenjakom ružã upravljam,
prema smrti tanašnjega dana,
ukopan u postojan bijes mora.
Blijed i vezan uz vodu što me guta,
krstarim oporim mirisom otkrivenog podneblja,
još uvijek odjeven u sivo zvučim gorčinom,
s tužnom perjanicom pjene napuštene.
Plovim, otporan na strasti, na svom jedinom valu,
mjesečev, sunčev, žaren i studen, nagao,
uspavan u tjesnacu sretnih otoka
slatkih i bijelih poput svježih bokova.
U vlažnoj noći drhti mi odjeća od poljubaca
nabijena električnim silnicama,
junački razdijeljena u snovima,
i opojnim ružama što se u meni množe.
Protiv struje, usred vanjskih valova,
tvoje poleglo tijelo u naručje mi hrli
kano riba neka uz dušu konačno pristala
hitro i lagano u podnebeskom ozračju.
 
477556_54.jpg


Izgubili smo...

Izgubili smo i ovaj sumrak.
Nitko danas nije vidio da se držimo za ruke
dok se je modra noć spuštala na zemlju.
S prozora vidjeh svog
svečanost zalaska na brežuljcima dalekim.
Ponekad bi mi, poput kovanice,
djelić sunca bljesnuo u rukama.
Prizivao sam te u sjećanje,
duše prožete tugom koja ti je znana.
Tada, gdje li si bila?
S kojim ljudima?
Što li si zborila?
Zašto me ljubav, kad se tužnim ćutim,
a ti si daleko, odjednom obuzme?
Knjiga mi pala što vazda je u suton čitam,
i poput ranjena psa plašt mi se oko nogu plete.
Uvijek, uvijek, krajem dana odlaziš
tamo gdje suton kipove briše.
 



Gotovo izvan neba...


Gotovo izvan neba sidri se među dvjema
planinama polovica lune.
Noć kruži, luta, oči kopa.
Bezbrojne zvijezde rasute u lokvi.
Utiskuju mi bolan križ među obrvama, bježi.
Kovačnica modrih metala, noći nijemih bitaka,
srce mi se vrti poput ludog zamašnjaka.
Djevojčica je došla, stigla izdaleka,
ponekad joj pogled sjaji ispod neba.
Jadikovka, oluja, vrtlog bijesa,
promiču mi iznad srca, ne zaustavljajući te.
Vjetar s groblja nosi, razara, raspršuje tvoj sneni korijen.
S njene druge strane čupa golema stabla.
A ti djevojčice jasna, jalovo si pitanje, klas.
Bila si ona koju je vjetar oblikovao lišćem obasjanim.
Iza noćnih planina, bijeli ljiljan plama,
ah, ništa ne mogu reći! Od svega stvorena bî.
Tjeskobo što si mi grudi noževima rasjekla,
trenutak je ne slijediti drugi put, gdje se ona smiješi.
Oluja što sahrani zvonike, žestoki nalet oluja,
čemu je sada dirati, čemu je rastužiti.
Ah, ići putem koji se od svega udaljuje,
gdje neće biti tjeskobe, smrti, zime,
s očima njenim, u rosi otvorenim.
 
543350.jpg


Srcu mome...

Srcu mome tvoje su grudi dovoljne,
a slobodi tvojoj pristaju krila moja.
Iz usta će mojih nebu stići
sve što bijaše uspavano na duši tvojoj.
U tebi je svakodnevna tlapnja.
Dolaziš kao rosa cvjetnim krunama.
Tvoja odsutnost obzorje potkopava.
Vječno poput vala bježiš.
Rekoh da si pjevala na vjetru
kao borovi i kao jarboli.
Poput njih si uzvišena i šutljiva.
I namah se rastužiš, kao pred putovanje.
Topla si poput puta znana.
Nastanjuju te odjeci i glasovi sjetni.
Probudih se, i ponekad se sele i bježe
ptice što su ti u duši spavale.
 
348709-1.jpg


Ognjenim sam križićima
obilježio...


Ognjenim sam križićima obilježio
bijeli atlas tvog tijela.
Usta mi pauk bijahu što plaho promiče.
U tebi, za tobom, bojažljiva, žedna.
Na rubu sutona pričam ti priče,
lutkice tužna i slatka, da ne bi bila tužna.
Labud, stablo, nešto daleko i radosno.
Vrijeme grožđa, vrijeme zreline i voća.
Ja, koji sam živio u luci, odakle te ljubljah.
Samoća, ispunjena snom i tišinom.
Stiješnjen između mora i tuge.
Nijem, izvan sebe, između dva nepomična gondolijera.
Između usana i glasa, nešto umire.
Nešto s ptičjim krilima, čvor zaborava i tjeskobe.
Mreže ne mogu zarobiti more.
Lutkice moja, tek pokoja uzburkana kap.
Nešto ipak pjeva između ovih prolaznih riječi.
Nešto pjeva, nešto se penje do mojih žudnih usana.
Oh, kad bih te mogao slaviti sa svim riječima veselja.
Pjevati, plamtjeti, pobjeći, poput zvonika u rukama
nekog luđaka.
Nježnosti moja tužna, gdje si sada?
Kad stigoh na vrhunac najhladniji i najopasniji,
srce mi se zatvara poput noćnog cvijeta.
 
196269_55.jpg


Igraš se svakog dana...

Igraš se svakog dana svjetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvijetu i vodi.
Više si no ova bijela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim među žute vijence.
Tko ti zapisuje ime dimnim slovima među južnim
zvijezdama?
Ah, daj da se sjetim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vjetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vjetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Prolijeću ptice.
Vjetar. Vjetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovdje. Ali ti ne bježiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sjena očima prohujala.
Sada, također sada, malena, cvijetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vjetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbjegavaju.
Toliko puta vidjesmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.
Moje su te riječi zasipale, milovale.
Odavna sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cvijeće ću radosno, naš copihue, s planine donijeti,
lješnjake zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želio bih učiniti s tobom
ono što proljeće s trešnjama čini.
 


Volim te kad šutiš...

Volim kad šutiš, jer kao da te nema,
a mene čuješ izdaleka, i moj te glas ne dodiruje.
Kao da su ti oči odletjele
i da ti je poljubac zatvorio usta.
Kao da su sve stvari ispunjene dušom mojom,
izranjaš iz njih, prepuna duše moje.
Leptiru iz sna, nalik si duši mojoj,
nalik si riječi melankolija.
Volim kad šutiš i kao da si daleko
i kao da jadikuješ, leptiru što gučeš.
Čuješ me izdaleka, a moj te glas ne doseže:
pusti me da zašutim šutnjom tvojom.
Daj mi da progovorim i tvojom šutnjom,
poput svjetiljke jasnom, kao prsten jednostavnom.
Poput noći si, šutljiva i zvjezdana.
Zvijezda je šutnja tvoja, tako daleka i srdačna.
Volim kad šutiš jer si nekako odsutna.
Daleka i ucviljena kao da si umrla.
Potom, riječ jedna i osmijeh dostaju.
I ja sam veseo, radujem se što to nije istina.
 


Na mome sutonskom nebu...

Na mome sutonskom nebu ti si poput oblaka
i tvoja boja i oblik onakvi su kakve želim.
Moja, moja si, ženo usana slasnih,
moji beskrajni snovi u tebi žive.
Svjetiljka duše moje rumenilom ti oblijeva noge.
Moje trpko vino slađe je na usnama tvojim,
oh, žetelice moje sutonske pjesme,
kako te moji samotni snovi hoće za se.
Moja si, moja, ja kličem u popodnevnom
povjetarcu, a vjetar prenosi moj usamljeni glas.
U dubini očiju mojih ti loviš, tvoj noćni
pogled se zaustavlja poput vode tvog otimanja.
Zatočenica si u mreži moje muzike, ljubavi moja,
a mreže muzike moje kao nebo su široke.
Na obali tvojih tužnih očiju duša mi se rađa.
U tvojim tužnim očima početak je zemlje snova.
 


Razmišljajući, mrseći sjene...

Razmišljajući, mrseći sjene u dubokoj samoći.
I daleko si, ah, dalje no itko.
Razmišljajući, puštajući ptice, brišući slike,
zakapajući svjetiljke.
Zvoniče magleni, kako si daleko, tamo gore!
Zatomljuješ tužaljke, mračne melješ nade,
šutljivi mlinaru,
noć te zatekla daleko od grada.
Tvoja mi je prisutnost tuđa, daleka poput predmeta.
Razmišljaš dugo o životu prije tebe.
O svom životu prije svega, svom turobnom životu.
Krik pred morem, među stijenama.
Ludi trk, u morskoj omaglici.
Tužan bijes, krik, morska samoća.
Razularen, nagao, upućen u nebo.
Ti, ženo, što si tamo bila, kakvo rebro
te goleme lepeze? Daleko si, kao sada, bila.
Šuma gori! Plamti modrim križevima.
Plamti, bukti, gori, iskri na stablima svjetlosti.
Ruši se, pucketa. Požar. Požar.
A duša mi pleše ranjena vatrenim iverjem.
Tko zove? Kakva tišina napučena odjecima?
Trenutak nostalgije, radosti, trenutak samoće,
moj trenutak među tolikima.
Truba na kojoj svira vjetar.
Žudnja mi za plačem tijelo okiva.
Potres svih korijenova,
udar svih valova!
Lutala mi duša, radosna, tužna, beskrajna.
Razmišljajući, zakapajući svjetiljke u samoći dubokoj.
Tko si ti, tko si?
 


Ovdje te volim...

Ovdje te volim.
U boricima se tamnim raspliće vjetar.
Svjetluca luna po lutalačkim vodama.
Isti se dani jedan za drugim smjenjuju.
U plesnim se figurama magla rastvara.
Srebrni galeb slijeće u zalazu sunca.
Ponekad jedro. Visoke, visoke zvijezde.
Ili crni križ nekog broda.
Sâm.
Ponekad dočekam zoru i čak mi je duša vlažna.
Huči, bruji daleko more.
Ovo je luka.
Ovdje te volim.
Ovdje te volim i uzalud te obzorje skriva.
Usred ove studeni još uvijek te volim.
Ponekad mi poljupci putuju onim sumornim brodovima
koji plove prema nigdini.
Osjećam se zaboravljenim poput starih sidra.
Tužniji su gatovi kad na njih večer pristaje.
Malaksava moj jalovo gladan život.
Volim što nemam. Ti si daleko.
Moja se muka bori sa sporim sutonima.
Ali noć stiže i počinje mi pjevati.
Luna svoj sneni kotač pokreće.
Gledaju me očima tvojim najveće zvijezde.
A zato što te volim, borici na vjetru
ime ti pjevati žele svojim žičanim lišćem.
 


Djevojčice garava i hitra...

Djevojčice garava i hitra, sunce što voću
zrelost daje,
puni zrnje žitu što alge kovrča,
stvorilo ti je razigrano tijelo, blistave oči
i usta na kojim titra morski osmijeh.
Tjeskobno i crno sunce zapliće ti se u vlasi,
vrane kose, dok protežeš ruke.
Sa suncem se igraš kao s potočićem
i ono ti u očima ostavlja dvije tamne lokvice.
Djevojčice garava i hitra, ništa me tebi ne približava.
Sve me od tebe udaljuje, kao od podneva.
Ti si mahnita mladost pčele,
opojnost vala, snaga žitnog klasja.
Moje te sumorno sunce, ipak, traži,
i volim tvoje radosno tijelo, tvoj nesputan i taman glas.
Leptiriće garava, umiljata i konačna
poput žitnog polja i sunca, maka i vode.
 


Mogu napisati stihove
najtužnije...


Mogu napisati stihove najtužnije ove noći.
Napisati na primjer: »Noć je zvjezdana,
a tamo u daljini modre trepere zvijezde«.
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Mogu napisati stihove najtužnije ove noći.
Volio sam je, a ponekad i ona mene.
U noćima kao što je ova u mom je naručju snivala.
Koliko je ljubljah puta pod beskrajnim nebom.
Ona me je voljela, a ponekad i ja nju.
Kako da ne volim njene velike zagledane oči.
Mogu napisati stihove najtužnije ove noći.
Misliti da je nema. Osjećati da nije moja.
Beskrajno slušati noć, još dužu bez nje.
Dok stih pada na dušu kao rosa na travu.
Što vrijedi kad je ljubav moja zadržati nije mogla.
Noć je zvjezdana i nje pored mene nema.
To je sve. U daljini netko poje. U daljini.
Moja je duša tužna jer sam je izgubio.
Pogled je moj traži kao da je želi približiti.
Srce je moje traži, a nje nema pored mene.
Ista noć bjelinom obasipa isto drveće.
Mi, prijašnji, sad više nismo isti.
Više je ne volim, odista, ali kako sam je volio.
Moj je glas tražio vjetar da bi do nje stigao.
Drugome. Drugome će pripasti. Kao prije mojih
poljubaca.
Njen glas, tijelo nježno. Njene beskrajne oči.
Odista, sad je više ne volim, ipak, možda je volim.
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
U noćima kao što je ova u mom je naručju bila,
moja je duša tužna što ju je izgubila.
Mada je ovo posljednja bol koju mi ona stvara,
ovo su posljednji stihovi koje joj pišem.
 


Očajnikova pjesma

Izranja slika tvoja iz noći u kojoj bivam.
Rijeka s morem spaja svoj tvrdokorni lament.
Napušten poput gatova u osvit.
Trenutak je odlaska, oh, napušteni!
Po srcu mome prosipaju se cvjetni vjenčići studeni.
Oh, spremište otpada, okrutna spiljo brodolomca!
U tebi su nagomilani vojne i uzleti.
Iz tebe izlijeću krila ptica pjevica.
Ti si sve to upilo, poput razdaljine.
Poput mora, poput vremena. Sve u tebi brodolom bî!
Bijaše čas ushita i poljupca.
Vrijeme zanosa što je plamtio poput svjetionika.
Tjeskoba je kapetana, bijes slijepa ronioca,
bunilo ljubavna pijanstva, sve u tebi brodolom bî!
U maglenom djetinjstvu duša mi ranjena i krilata.
Izgubljeni otkrivaču, sve u tebi brodolom bî!
Potisnuo sam zidine mračne,
nadišao želju i čin.
Oh, puti, puti moja, ženo koju ljubljah i izgubih,
tebi pjevam, u času ovom vlažnom i zazivam te.
Poput čaše bila si ispunjena beskonačnom nježnošću,
i beskrajni zaborav razbi te kano čašu.
Vladala je crna, crna samoća otokã
i tamo, ljubljena ženo, tvoje me obgrliše ruke.
Vladale su žeđ i glad, a ti voće bî!
Vladale su tuga i muka, a ti bješe čudo.
Ah, ženo, ne znam kako si se mogla zadržati
u posjedu duše svoje i u zagrljaju ruku svojih!
Moja želja za tobom bila je kratka i žestoka,
burna i pjana, krhka i strasna.
Groblje poljubaca, još ognja ima u tvojim grobovima,
još grozdovi plamte što ih ptice kljuju.
Oh, usta izgrižena, udovi izljubljeni,
oh, zubi žudni, oh, tijela isprepletena.
Oh, sjedinjenje prožeto nadom i silinom
u koje smo utonuli kao očajnici.
I nježnost, lagana kao voda i brašno.
I riječ, jedva na usnama započeta.
Takva mi sudba bî i u njoj mi želja prostruji,
i u njoj mi se želja izgubi, sve u tebi brodolom bî!
Iz skoka u skok još si plamtjela i pjevala.
Uspravna poput mornara na pramcu.
U pjesmama si još cvala, u strujama razbijena.
Oh, spremište otpada, gorki i otvoreni zdence!
Blijedi slijepi ronioče, zlosretni praćkašu,
izgubljeni otkrivaču, sve je u tebi brodolom!
Vrijeme je da se pođe, okrutan i tužan čas,
jer noć svoj čvrsti raspored ima.
Bučan pojas mora obalu steže.
Pomaljaju se hladne zvijezde, odlijeću crne ptice.
Napušten poput gatova u osvit.
Samo se drhtava sjena u mojim rukama svija.
Ah, dalje od svega. Ah, tamo dalje od svega.
O, napušteni! Trenutak je odlaska.
 
Duboka noć, železnička stanica Temuko, jug Čilea, godina hiljadu devetsto dvadeset i neka. Putnik po imenu Neftali Rikardo Rejes je sedeo u kupeu i u rukama držao knjigu češkog pisca Jana Nerude. Putovao je na studije francuskog jezika i pedagogije u Santijago. Kroz prozor je gledao kako mu izmiču slike čileanskih pejzaža i skromnog detinjstva u porodici železničara. Razmišljao je o ljubavi i nadi, narodu i revoluciji. Bio je putnik sveta. Putovao je metalnim šinama Južne Amerike, španskim makadamom, indijskom prašinom, pariskom kaldrmom. Sa sobom je nosio prtljag ljubavi i revolucije, puno srce i nemirne misli.
Ja nosim dramatično i romantično osećanje sveta. Ne odgovara mi ono što duboko ne dira moju osetljjivost.“
Taj skromni student sa nakrivljenom kapom nije ni slutio da će postati jedan od najznačajnijih pesnika dvadesetog veka. Pisao je pod pseudonimom Pablo Neruda. Nazivali su ga neoromantikom i simbolistom, što najbolje potvrđuje njegova prva zbirka poezije pod nazivom „Dvadeset ljubavnih pesama“ iz 1924. godine koju izdaje za vreme studija u Santijagu. Ova zbirka diše slikama prirode, dodirima, snažnim impulsima, čežnjom, euforijom i melanholijom jednog dvadesetogodišnjaka hipersenzitivnog na ljubav i svet oko sebe.
Neruda je „konjanik u kiši“ koji želi „gotovo ništa i gotovo sve“. Poezija je njegov život kroz koji „prolazi sa tišinom, sa očima, sa cipelama, sa besom, sa zaboravom, kroz dvorišta gde rublje visi na kanapu“ i „šeta uokolo kroz dane koji gore poput petroleja“. On gori u svojoj ljubavi i seti, on se nada, želi i piše svojim „stradanjem“.
„Više je ne volim zbilja, a koliko sam je voleo.
Moj glas je tražio vetar da dođe do njenog sluha.
Drugome. Pripast' će drugome. Ko nekad mojim poljupcima.
Njen glas, njeno čisto telo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zbilja, a možda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav.
Ja sam je u noćima, kao što je ova, držao u svom naručju,
moja se duša ne može pomiriti da sam je izgubio.
Makar ovo bila poslednja bol koju mi zadaje,
a ovi stihovi poslednji koje za nju pišem. “
Nerudina ljubavna poezija predstavlja njegovu najintimniju ispovest, razgovor sa samim sobom, njegov beg u samoću i tišinu. On, kao i Lorka, živi i oseća prirodu. Za njega je priroda kao i ljubav, jednostavna, duboka i čista, ali i nepredvidiva i destruktivna. Njegovi stihovi su njegova lična uverenja, životna iskustva koja je stekao na svojim putovanjima, koji se pod uticajem francuskih nadrealista oslobađaju logike i postaju slobodni izraz njegovog unutrašnjeg bića i pobuda. On sa istom emocijom peva o ljubavi i patnji, dostojanstvu i stradanju, spokoju i smrti.
„Kako li samo ide sat bez žurbe,
tako sigurno da pojede godine,
dani su sitni časovi prolazni,
meseci blede, otkinuti od vremena.
Beže, beže minute natrag, dok u njih
pucaju najpostojaniji topovi,
i odjednom, ostane nam samo još jedna godina,
jedan mesec, pa dan, i smrt je na kalendaru.“
Zahvaljujući velikom uspehu nakon izdavanja zbirke „Dvadeset ljubavnih pesama“ i ugledu koji je uživao među krugovima intelektualne elite, 1927. godine biva imenovan konzulom u Indiji. Nakon Indije, premešten je u Argentinu, a 1934. godine u Španiju. U tim godinama upoznaje velikane španskog kulturnog života Federika Garsija Lorku i Salvadora Dalija sa kojima se sprijateljio, učestvovao u izdavanju književnog časopisa „Zeleni konj“ i priključio antifašističkom pokretu.
To je pesnik koji je bliži smrti nego filozofiji, bliži bolu nego inteligenciji, bliži krvi nego mastilu. Pesnik pun tajanstvenih glasova koje, srećom, ni on sam ne zna odgonetnuti.“ (F.G.Lorka o Nerudi).
Neruda se u Španiji, iako stranac i diplomata, uključuje u proces delovanja mlade španske političke i revolucionarne misli neposredno pred građanski rat koji je izbio 1936. godine, stajući na stranu republikanaca, kada njegova poezija dobija socijalno-političko ruho. Iste godine u avgustu, fašistički vojnici su streljali Federika Garsija Lorku u Granadi, a po naredbi Frankove Vlade sva Lorkina dela su morala biti uništena. Kao rezultat Nerudinog saosećanja sa španskih narodom, njegovom patnjom, stradanjem i svojom političkom opredeljenošću, 1937. godine, nakon tragične Lorkine smrti, objavljuje „Španiju u srcu“. Lorka je, kao jedna od prvih žrtava fašističkog režima, zasigurno zauzimao veoma važno mesto u životu i mislima Pabla Nerude, a pogođen njegovom smrću Neruda je rekao:
Federiko Garsija Lorka! Bio je omiljen poput gitare, veseo, melanholičan, prefinjen i jednostavan kao dete, kao sam narod. Ako bismo pažljivo, u svakom deliću Španije tražili nekoga ko bi se prvi žrtvovao, ko bi bio simbol te žrtve, ne bismo mogli naći nikog boljeg od Lorke, jer on predstavlja tu dušu španskog naroda u svojoj bistrini i dubini. Oni koji su hteli da ispale metke u srce svog naroda, u tome su i uspeli, oborivši Lorku.“
Za Nerudu, Lorka je bio simbol stradanja jednog krvavavog i mutnog vremena, simbol reinkarnacije revolucionarnih ideja i borbe za slobodu. Nerudini jasni i javni politički stavovi uslovili su ponovnu intervenciju Vlade u Santijagu i njegov premeštaj iz Španije u Pariz, a zatim u Čile i Meksiko, gde je počeo da piše svoje najvažnije delo „Sveopšti spev“. Ovo delo je Neruda pisao gotovo šest godina.
Za vreme Drugog svetskog rata Neruda je boravio u Čileu, gde se pridružio Komunističkoj partiji, a zbog svojih političkih ubeđenja bio je prinuđen da beži i iz Čilea. Nakon rata, bio je u diplomatskoj misiji u Americi, Evropi i Aziji. Poslednje godine svog života je proveo kao ambasador Čilea u Parizu, odakle se povukao u Isla Negru, u svoj dom u Čileu, gde je 1973. godine, prema zvaničnim podacima, preminuo od raka prostate. Neruda umire dve nedelje pre vojnog udara generala Augusta Pinočea, u kojem je sa vlasti svrgnut njegov bliski prijatelj Salvador Aljende. Poznato je da je Neruda bio kandidat za Čileanskog predsednika, ali se kandidature odrekao upravo u korist Aljendea. Čileansko pravosuđe je 2011. godine otvorilo istragu o smrti Pabla Nerude zbog sumnje da je bio otrovan, ističući da ispitivanje uzroka smrti i okolnosti pod kojima je pesnik preminuo, predstavlja „moralnu obavezu“ ove zemlje.
Pablo Neruda je, do svoje smrti, objavio oko 25 zbirki poezije. Zlatno runo njegovog stvaralaštva predstavlja i zbirka „100 ljubavnih soneta“, a njegov najveći uspeh je Nobelova nagrada za književnost koju je dobio 1971. godine.
„Ako me upitate gde sam bio, moram reći: Događa se.“ Ovaj svet bi bio prazan kupe noćnog voza da se u njemu neki ljudi nisu dogodili, jer put za „Santijago“ zna da bude beskrajno dug.
„Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat' ću te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.“
 
La Poesía
Y fue a esa edad... Llegó la poesía
a buscarme. No sé, no sé de dónde
salió, de invierno o río.
No sé cómo ni cuándo,
no, no eran voces, no eran
palabras, ni silencio,
pero desde una calle me llamaba,
desde las ramas de la noche,
de pronto entre los otros,
entre fuegos violentos
o regresando solo,
allí estaba sin rostro
y me tocaba.

Yo no sabía qué decir, mi boca
no sabía
nombrar,
mis ojos eran ciegos,
y algo golpeaba en mi alma,
fiebre o alas perdidas,
y me fui haciendo solo,
descifrando
aquella quemadura,
y escribí la primera línea vaga,
vaga, sin cuerpo, pura
tontería,
pura sabiduría
del que no sabe nada,
y vi de pronto
el cielo
desgranado
y abierto,
planetas,
plantaciones palpitantes,
la sombra perforada,
acribillada
por flechas, fuego y flores,
la noche arrolladora, el universo.

Y yo, mínimo ser,
ebrio del gran vacío
constelado,
a semejanza, a imagen
del misterio,
me sentí parte pura
del abismo,
rodé con las estrellas,
mi corazón se desató en el viento.

(1964)

Poetry
And it was at that time...Poetry came
to find me. I don't know, I don't know where
it came from, from winter or a river.
I don't know how or when,
no, they weren't voices, they weren't
words, or silence,
but from a street, it called me,
from the boughs of the night,
suddenly amongst the others,
between violent fires
or returning alone,
it was there faceless
and it touched me.

I didn't know what to say, my mouth
didn't know what
to call it,
my eyes were blind,
and something was beating in my soul,
a fever or lost wings,
I just kept going,
analyzing
that burning,
and I wrote my first vague line,
vague, no substance, pure
nonsense,
pure wisdom
from which one knows nothing,
and suddenly I saw
the sky
uncovered
and open,
planets,
throbbing plantations,
the pierced darkness,
riddled by arrows, fire and flowers,
the overpowering night, the universe.

And me, a tiny being,
inebriated by the great void
filled with stars,
in the image and likeness
of the mystery,
I felt I was a part of the pure
abyss,
I wandered with the stars,
my heart was unleashed in the wind.
 
Amor

Mujer, yo hubiera sido tu hijo, por beberte
la leche de los senos como de un manantial,
por mirarte y sentirte a mi lado y tenerte
en la risa de oro y la voz de cristal.
Por sentirte en mis venas como Dios en los ríos
y adorarte en los tristes huesos de polvo y cal,
porque tu ser pasara sin pena al lado mío
y saliera en la estrofa -limpio de todo mal-.
Cómo sabría amarte, mujer, cómo sabría
amarte, amarte como nadie supo jamás!
Morir y todavía
amarte más.
Y todavía
amarte más
y más.
Ljubav, Pablo Neruda

Zbog tebe,
u rascvetanim vrtovima čeznem za mirisima proleća.
Zaboravio sam tvoje lice,
ne sećam se više tvojih ruku;
kako su se tvoje usne našle na mojima?

Zbog tebe,
volim bele uspavane kipove po parkovima;
bele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas,
tvoj srećan smeh
zaboravio sam tvoje oči.

Poput cveta sa svojim mirisom,
ja u sebi nosim maglovito sećanje na tebe.
Živim sa boli poput rane;
dotakneš li me samo, smrtno
ćeš me povrediti.

Tvoja milovanja me obavijaju,
poput bršljana na setnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav,
još uvek išćem odraz tvog lika u svakom oknu.

Zbog tebe,
teški mirisi leta nanose mi bol.

Zbog tebe,
opet tražim oko sebe proročanske znakove nenadanih želja:
padajuće zvezde, komete.
 
Iz nevidljivog svijeta ti mi dolaziš, da upališ polumjesec na mojim sanjivim usnama, krvari jesen na njima, sve zbog žalovanja za tobom... Zašto si umro prije mog umiranja... Zašto si tamo gdje nema tla, zašto nisi oživljen sa mnom da se zatrčiš u naš prijateljski zagrljaj? Mjesec mi je poklonio cvijetak umjesto tebe, ukrasio mi život zvijezdama. Da nikad ne zaboravim oživljavati u sebi tvoju ljubav, tvoje pjesme koje me ispunjavaju nadahnućem. Sa ljubavlju Pablu, Ana Emanuela
 
Pablo Neruda, pravo ime Neftali Rikardo Rejes (šp. Pablo Neruda; 12. jul 1904 — 23. septembar 1973), bio je čileanski književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Svoj literarni pseudonim Neruda koji je kasnije prihvatio kao lično ime, izveo je od imena češkog pesnika i pisca Jana Nerude.
Pablo-Neruda-960x496[1].jpg

Rođen je 12. jula 1904. godine u gradu Peral u Čileu kao Rikardo Neftali Rejes (šp. Ricardo Neftali Reyes). Sin železničara, Hosea del Karmen Rejesa Moralesa (šp. José del Carmen Reyes Morales), i učiteljice Rose Basoalto Opazo (šp. Rosa Basoalto Opazo), koja je samo mesec dana nakon rođenja sina preminula od turbekuloze. Nedugo posle majčine smrti, njegov otac je našao novi posao u mestu Temuko u kom će je Rikardo proveo svoje detinjstvo. Počeo je da piše veoma rano. U gimnazijskim danima objavio je svoje prve radove u regionalnom časopisu „Sutra“ (šp. La Mañana) i sklopio je prijateljstvo sa direktorkom ženske gimnazije, i već poznatom književnicom, Gabrijelom Mistral, koja je na njega prenela ljubav prema ruskim autorima. U 19. godini (1923). objavio je svoju prvu knjigu poezije Crepusculario, a u 20. i drugu pod nazivom „Dvadeset poema o ljubavi i jedna pesma bez nade“. Studirao je francuski jezik i pedagogiju. Španski građanski rat i smrt svoga prijatelja Federika Garsije Lorke na njega ostavlja neizbrisiv trag. Priključio je se revolucionarnom pokretu i tada je picao pesme sa revolucionarno-socijalnom tematikom. Od 1927. do 1935. radio je pri čileanskom konzulatu u Rangunu. Od 1939. do 1940. bio je konzul u Parizu, a nakon toga u Meksiku, do 1943. godine. U Čile se vratio 1945. i postao senator. Zbog neslaganja sa tadašnjim predsednikom Čilea bio je progonjen. Uspeo je da pobegne u Evropu, gde je boravio u raznim zemljama. U Čile se ponovo vratio 1952, gde je živeo do svoje smrti 23. septembra 1973. godine. Objavio je još desetak knjiga poezije. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1971.

Juna 2011. pokrenuta je istraga o okolnostima njegove smrti 1973. godine.[1] Forenzičari su utvrdili da je imao uznapredovali karcinom kada je umro

Tri kuće koje su bile u njegovom vlasništvu, u Čileu su pretvorene u muzeje, pa su dostupne široj javnosti, a mogu se posetiti u: La Chasacona u Santiago, La Sebastiana u Valparaiso, i Casa de Isla Negra u Isla Negra gde su on, kao i njegova žena sahranjeni.

Nerudina bista se nalazi na južnoj strani dvorišta zgrade Organizacije američkih država u Vašingtonu.

Mnogi kompozitori, muzičari, umetnici i drugi ljudi iz svere muzičkog sveta koristili su Nerudine pesme kao inspiraciju za svoja dela. Veliki broj njegovih pesama je prepevan, realizovan u albume. U čast ovog velikog umetnika nastale su i opere, pesme o njegovom životu, kao i pesme koje veličaju njegovo delo i poeziju, pogotovo onu ljubavnog karaktera. Nerudin boravak u vili na ostrvu Kapri je fikcijalizovan od strane čileanskog autora Antonija Sakramenta u noveli poznatoj kao Aridente Paciencia, kasnije poznata kao El carteo de Neruda.

Godine 2008. pisac Roberto Ampuero napisao je novelu o Nerudinom privatnom životu, gde je sam Neruda glavni lik. Novela se zove Cayetano Brulé. „Sanjar“ je delo stvoreno 2010. I predstavlja fiktivno detinjstvo ovog pesnika, gde je prikazan uspon i cvetanje jednog dečaka iz Čilea uprkos preprekama na koje nailazi zbog negativnog stava njegovog oca. Napisano od strane Pam Muñoz Ryan-a, a izveo ga je Peter Sis. Po komadu već pomenutog autora Antonija Sakramenta, napravljen je film o Nerudinom boravku na ostrvu Kapri, gde upoznaje lokalnog poštara koji mu postaje najbolji prijatelj i koji ga inspiriše da stvara i piše na polju ljubavne sfere. „Zov pesnika“ je dokumentarni film koji prati Nerudin život i stvaralaštvo režiran od strane meksičkih režisera Carlos Bordao-a i Mark Eisner-a. Postoji još jedan dokumentarni film o Nerudi u trajanju od 120 minuta. Uključuje i intervjue sa Nerudinim bliskim prijateljima i poznanicima, i kao takav naišao je na vrlo dobar odziv kod publike.
Primio je Nobelovu nagradu za književnost 1971. godine, koja je na najbolji način zaokružila njegov dugogodišnji rad. Nobelovoj nagradi prethodila je nominacija za predsednika države (1970), koje se Neruda odrekao u korist Salvadora Aljendea (Salvador Allende), koji ga je ubrzo nominovao za ambasadora u Parizu, tu dužnost je vršio od 1970—1972. Tokom svog mandata uticao je da na ponovne pregovore o spoljnom dugu Čilea. Nakon nekoliko meseci boravka u Parizu, njegovo zdravlje znatno se pogoršava. Neruda se vratio u Čile gde je i preminuo od srčanog udara u noći 23. septembra 1973. u Santiago Santa Maria klinici. Sahrana je održana uz masovno prisustvo policije. Nerudina kuća je obijena a njegovi radovi i knjige su oteti ili uništeni. Posle njegove smrti biće objavljena i njegova autobiografija pod nazivom „Priznajem da sam živeo” (“Confieso que he vivido”) koju je pisao sve do poslednjeg dana uključujući i poslednji segment koji opisuje smrt Salvadora Aljendea tokom pobune kod Moneda Palace Pinočea i drugih generala . Pravosudni organi Čilea pristali su nedavno da otvore istragu povodom sumnjivih okolnosti pod kojima je umro čileanski Nobelovac. Već u maju ove odine, njegov lični sekretar i vozač Manuel Araja (Manuel Araya) izrazio je svoju sumnju da je Pinoče odgovoran za smrt Nobelovca jer mu je Neruda smetao, ali je piščeva fondacija ubrzo negirala Arajine navode. Sudija koji je pristao da otvori Nerudin slučaj kaže da ima moralnu obavezu da istraži smrt pesnika, koja se dogodila dve nedelje po državnom udaru, a da li će nova istraga izneti na svetlost dana novu istinu, ostaje da se vidi.

tumblr_nl81pwqBFS1rhbvcpo1_1280[1].jpg


. Не јадикуј много над ситним боловима, јер би судбина могла почети да те лечи - крупним.
... Љубав је тако кратка, а заборав тако бескрајан.
... Двоје срећних љубавника немају краја ни смрти, рађају се и умиру више пута док живе, имају вечност природе.
... Многе воде не могу угасити љубав, нити је реке потопити.
... Љубав је јака као смрт.
... Ко ништа не зна, мора свему веровати.
 

Back
Top