Očajnikova pjesma
Izranja slika tvoja iz noći u kojoj bivam.
Rijeka s morem spaja svoj tvrdokorni lament.
Napušten poput gatova u osvit.
Trenutak je odlaska, oh, napušteni!
Po srcu mome prosipaju se cvjetni vjenčići studeni.
Oh, spremište otpada, okrutna spiljo brodolomca!
U tebi su nagomilani vojne i uzleti.
Iz tebe izlijeću krila ptica pjevica.
Ti si sve to upilo, poput razdaljine.
Poput mora, poput vremena. Sve u tebi brodolom bî!
Bijaše čas ushita i poljupca.
Vrijeme zanosa što je plamtio poput svjetionika.
Tjeskoba je kapetana, bijes slijepa ronioca,
bunilo ljubavna pijanstva, sve u tebi brodolom bî!
U maglenom djetinjstvu duša mi ranjena i krilata.
Izgubljeni otkrivaču, sve u tebi brodolom bî!
Potisnuo sam zidine mračne,
nadišao želju i čin.
Oh, puti, puti moja, ženo koju ljubljah i izgubih,
tebi pjevam, u času ovom vlažnom i zazivam te.
Poput čaše bila si ispunjena beskonačnom nježnošću,
i beskrajni zaborav razbi te kano čašu.
Vladala je crna, crna samoća otokã
i tamo, ljubljena ženo, tvoje me obgrliše ruke.
Vladale su žeđ i glad, a ti voće bî!
Vladale su tuga i muka, a ti bješe čudo.
Ah, ženo, ne znam kako si se mogla zadržati
u posjedu duše svoje i u zagrljaju ruku svojih!
Moja želja za tobom bila je kratka i žestoka,
burna i pjana, krhka i strasna.
Groblje poljubaca, još ognja ima u tvojim grobovima,
još grozdovi plamte što ih ptice kljuju.
Oh, usta izgrižena, udovi izljubljeni,
oh, zubi žudni, oh, tijela isprepletena.
Oh, sjedinjenje prožeto nadom i silinom
u koje smo utonuli kao očajnici.
I nježnost, lagana kao voda i brašno.
I riječ, jedva na usnama započeta.
Takva mi sudba bî i u njoj mi želja prostruji,
i u njoj mi se želja izgubi, sve u tebi brodolom bî!
Iz skoka u skok još si plamtjela i pjevala.
Uspravna poput mornara na pramcu.
U pjesmama si još cvala, u strujama razbijena.
Oh, spremište otpada, gorki i otvoreni zdence!
Blijedi slijepi ronioče, zlosretni praćkašu,
izgubljeni otkrivaču, sve je u tebi brodolom!
Vrijeme je da se pođe, okrutan i tužan čas,
jer noć svoj čvrsti raspored ima.
Bučan pojas mora obalu steže.
Pomaljaju se hladne zvijezde, odlijeću crne ptice.
Napušten poput gatova u osvit.
Samo se drhtava sjena u mojim rukama svija.
Ah, dalje od svega. Ah, tamo dalje od svega.
O, napušteni! Trenutak je odlaska.
