Pablo Neruda

T

them

Obećava
Poruka
82
100 soneta o ljubavi
Imam ih na spanskom, nasla sam ih i na engleskom, ali jedini prevod koji sam nasla je hrvatski i nesto vrlo malo na srpskom.
Da li iko ima srpski prevod, bar nekih.
Najvise me zanima 17-i.


No te amo como si fueras rosa de sal, topacio
o flecha de claveles que propagan el fuego:
te amo como se aman ciertas cosas oscuras,
secretamente, entre la sombra y el alma.
Te amo como la planta que no florece y lleva
dentro de sí, escondida, la luz de aquellas flores,
y gracias a tu amor vive oscuro en mi cuerpo
el apretado aroma que ascendió de la tierra.
Te amo sin saber cómo, ni cuándo, ni de dónde,
te amo directamente sin problemas ni orgullo:
así te amo porque no sé amar de otra manera,
sino así de este modo en que no soy ni eres,
tan cerca que tu mano sobre mi pecho es mía,
tan cerca que se cierran tus ojos con mi sueño.



I don't love you as if you were the salt-rose, topaz
or arrow of carnations that propagate fire:
I love you as certain dark things are loved,
secretly, between the shadow and the soul.
I love you as the plant that doesn't bloom and carries
hidden within itself the light of those flowers,
and thanks to your love, darkly in my body
lives the dense fragrance that rises from the earth.

I love you without knowing how, or when, or from where,
I love you simply, without problems or pride:
I love you in this way because I don't know any other way of loving

but this, in which there is no I or you,
so intimate that your hand upon my chest is my hand,
so intimate that when I fall asleep it is your eyes that close.



Ne volim te kao da si ruža od soli, topaz
ili strijela karanfila koji pronose oganj:
volim te ko što se vole neke mracne stvari,
potajno, izmedu sjene i duše.

Volim te kao biljku koja ne cvjeta i nosi
u sebi, skriveno, svjetlo onih cvjetova,
i hvala tvojoj ljubavi u tjelu mi taman živi
gusti miris koji se uzdigao iz zemlje.

Volim te ne znajuci kako, ni kada, ni odakle,
volim te izravno bez problema i gordosti:
tako te volim jer ne znam voljeti drukcije,

nego na taj nacin na koji nisam i nisi,
blizu, da ti je ruka na mojim grudima moja
blizu da ti se oci sklapaju s mojim snom.

A deo na srpskom bio je pre nekoliko godina u reklami za film Sibirski berberin.

Pozdrav
 
DIVNO JE LJUBAVI ZNATI

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moja san
kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nad svjetlu života
kao da je pečat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovite stvorenja

Pablo Neruda
 
Nadjoh CIP-ovo izdanje, ali prevod je isti kao hrvatski samo sto je pisano cirilicom. Zna li neko kako da dodjem do tog prevoda. Postoji li neko starije izdanje i gde to da trazim?
Ili cu mozda morati da prevodim sa spanskog:)
Pozdrav
 
Imam jednu zbircicu, prevod "Obras completas". Izdanje je hrvatske "Mladosti" iz ' 79. , a prevod Nikole Milicevica. Od soneta, u nju su uvrsceni : 5. , 10. ,15., 29., 45., 55.,66.,67.,81. i 95. Ako ti to ista znaci...
A, da, znas li kako je u originalu onaj cuveni stih "Zelim da ti radim ono sto prolece radi tresnjama"?
Pozdrav! :)
 
Ako je taj stih iz soneta, onda ga najverovatnije mogu pronaci u originalu. Olaksalo bi mi ako znas koji je sonet u pitanju. Potrazicu svakako.
Ako ti nije problem napisi one koje imas.
A evo jos jednog lepog soneta:

Soneto II

Amor, cuántos caminos hasta llegar a un beso,
qué soledad errante hasta tu compañía!
Siguen los trenes solos rodando con la lluvia.
En Taltal no amanece aún la primavera.
Pero tú y yo, amor mío, estamos juntos,
juntos desde la ropa a las raíces,
juntos de otoño, de agua, de caderas,
hasta ser sólo tú, sólo yo juntos.
Pensar que costó tantas piedras que lleva el río,
la desembocadura del agua de Boroa,
pensar que separados por trenes y naciones
tú y yo teníamos que simplemente amarnos,
con todos confundidos, con hombres y mujeres,
con la tierra que implanta y educa los claveles.


II
Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuca samoca do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljece.

Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjece do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok ti i ja ne budemo zajedno.

Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušce vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,

ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješani sa svima, s muškarcima i ženama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.

Pozdrav svima
 
Čileanski pesnik i političar. Dobitnik je Nobelove nagrade 1971.
Naslovi nekih pesama: Divno je ljubavi znati, Ove noći, Srce moje, Svidjaš mi se kad ćutiš...itd.

Mislim da je ovoj temi mesto na književnosti, a ne na romantici, pa zato...
Sestro Divlja :) Kako si? Šta radiš?
 
Nista mi nisi dala

Ništa mi dala nisi i zbog tebe ruže
Mog života gube listove beznađa,
Jer vidiš iste stvari koje gledam,
Zemlju, i nebo što se nad nama rađa,

Jer mreža tvojih nerava i vena
Sto održava tebe i lepotu tvoju
Sigurno zadrhti od poljupca čistog,
Sunčevog što pada i na usnu moju.

Ženo, ništa mi dala nisi, pa ipak
Kroz tvoje biće osećam zemaljske stvari;
Radostan sam što mogu da gledam zemlju
Gde srce tvoje odmara i tuku mu damari.

Zalud mi moja osećanja brane
- cvetovi nežni što se vetru smeše-
Jer naslućujem pticu u letu
što čežnju tvoju plavetnilom posu.

Pa ipak, ništa mi nisi dala,
Tvoja mladost ne cveta za mene,
S osmeha tvog bakarnog vodopada
Neće se napojiti moja žedna stada.

Nafora koju ne okusiše tvoje usne,
Poklonik ljubljenog koji će te zvati
Izaći ću na put s ljubavlju mojom u ruci
Kao sa čašom meda za onog koga ćeš zavoleti.

Već vidiš, noć zvezdana, pesma i pehar
Iz kojeg ispijaš vodu koju pijem,
Živim u tvom životu i ti u mome živiš,
Ništa mi nisi dala a, ipak, sve ti dugujem....
 
Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu Iz
mojih usta poleteće u nebo ono što
je spavalo u tvojoj duši.

U tebi je varka svakoga dana, stižeš
ko rosa na cvetne latice, potkopavaš
obzorje svojom odsutnošću, poput
talasa bežeći neprestano.

Rekao sam da si pevala u vetru, kao
što pevaju jedra i jarboli, ti si kao
oni, visoka i ćutljiva i često tužna
kao putovanje.

Utočište, kao stari put, nastanjuju
te jeke i glasovi čežnje, budim se
ponekad, sele se i beže ptice što su
spavale u tvojoj duši.
 
Zabranjeno je plakati, a da se nešto ne nauči,
probuditi se, a ne znati šta sa sobom,
plašiti se svojih sopstvenih uspomena.
Zabranjeno je ne smejati se problemima,
ne boriti se za ono što želiš,
odustati od svega zbog sopstvenog straha
da ostvariš svoje snove.
Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokušati razumeti sve što ste zajedno proživeli,
i zvati ih samo onda kad su ti potrebni.
Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,
pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo,
izigravati klovna da bi te pamtili,
i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe.
Zabranjeno je ne učiniti sve za sebe samog,
biti uplašen od života i od onoga čime te život obavezuje,
ne živeti svaki dan do poslednjeg daha.
 
Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noć klasa.
Kuda prođosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.
U svim republikama razvijao je vjetar
svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.
Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.
 
Telo žene, beli brežuljci, bedra bela,
ti si spodobna svetu u svom činu nuđenja,
Moje telo divljeg ratara u tebi kopa
i izbacuje sina iz dubine zemlje.
Bejah osamljen kao tunel. Od mene bežahu ptice
i noć je u mene nadirala svojom moćnom najezdom.
Da bih se nadživio, kovao sam te kao oružje,
Kao strelu u svom luku, kao kamen u praćki.
Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.
Telo od kože, od mahovine, od mleka čvrsta i lakoma.
Ah, pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah, ruže prepona! Ah, glas tvoj spor i tužan
Telo žene moje, ostat će u tvojoj ljupkosti.
Žeđi moja, pomamo moja beskrajna, moj pute neodlučni!
Tamna korita u kojima žeđ večita traje,
i umor traje, i patnja beskonačna.
 
Kao diplomat proveo je više godina u Madridu gdje se sprijateljio s Lorcom i drugim španjolskim pjesnicima te pristupio antifašističkompokretu, zbog čega je u svojoj domovini bio proganjan. U početku piše pretežno ljubavnu liriku, a kasnije prelazi na društveno i politički angažiranu poeziju koja govori protiv ratnih strahota i ustaje u obranu potlačenih.

Objavio je 19 zbirki poezije, od kojih su značajnije "Španjolska u srcu" u kojoj daje potresnu, ali uvjerljivu sliku borbe španjolskog naroda. Život i svijet doživljavao je prvenstveno čulno, pa su uzbuđenje, ogorčenje, samilost i srdžba osnovni motivi njegove poezije.

Stilski, prešao je put od neoromantizma preko nadrealizma do čiste borbene i socijealne poezije. Osnovne su mu teme u ranijim godinama ljubav, kasnije pustoš, samoća, patnje, borba i smrt. Njegov vulkanski temperament, vječita spremnost da na nešto reagira i da se za nešto bori, učinio ga je jednim od najplodnijih (30 zbirki), ali i kvalitativno najneujednačenijih velikih pjesnika XX. stoljeća.

Njegov Sveopći spjev (Canto general, 1950.), postao je simbolom stremljenja za književnost čileanskog naroda.

Godine 1971. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Ostala djela: Crepusculario; Sto ljubavnih soneta; Dvadeset ljubavnih i jedna očajna; Prstenovi; Pokušaj neizmjernog čovjeka; Boravak na zemlji; Elementarne ode; Podsjetnik s Crnog otoka; Ruke dana; Kraj svijeta.

U filmu Il Postino ("Poštar") iz 1994. godine lik Pabla Nerude je tumačio Philippe Noiret.
 
567564

Duboka noć, železnička stanica Temuko, jug Čilea, godina hiljadu devetsto dvadeset i neka. Putnik po imenu Neftali Rikardo Rejes je sedeo u kupeu i u rukama držao knjigu češkog pisca Jana Nerude. Putovao je na studije francuskog jezika i pedagogije u Santijago. Kroz prozor je gledao kako mu izmiču slike čileanskih pejzaža i skromnog detinjstva u porodici železničara. Razmišljao je o ljubavi i nadi, narodu i revoluciji. Bio je putnik sveta. Putovao je metalnim šinama Južne Amerike, španskim makadamom, indijskom prašinom, pariskom kaldrmom. Sa sobom je nosio prtljag ljubavi i revolucije, puno srce i nemirne misli.
„Ja nosim dramatično i romantično osećanje sveta. Ne odgovara mi ono što duboko ne dira moju osetljjivost.“
Taj skromni student sa nakrivljenom kapom nije ni slutio da će postati jedan od najznačajnijih pesnika dvadesetog veka. Pisao je pod pseudonimom Pablo Neruda. Nazivali su ga neoromantikom i simbolistom, što najbolje potvrđuje njegova prva zbirka poezije pod nazivom „Dvadeset ljubavnih pesama“ iz 1924. godine koju izdaje za vreme studija u Santijagu. Ova zbirka diše slikama prirode, dodirima, snažnim impulsima, čežnjom, euforijom i melanholijom jednog dvadesetogodišnjaka hipersenzitivnog na ljubav i svet oko sebe.
Neruda je „konjanik u kiši“ koji želi „gotovo ništa i gotovo sve“. Poezija je njegov život kroz koji „prolazi sa tišinom, sa očima, sa cipelama, sa besom, sa zaboravom, kroz dvorišta gde rublje visi na kanapu“ i „šeta uokolo kroz dane koji gore poput petroleja“. On gori u svojoj ljubavi i seti, on se nada, želi i piše svojim „stradanjem“.
„Više je ne volim zbilja, a koliko sam je voleo.
Moj glas je tražio vetar da dođe do njenog sluha.
Drugome. Pripast' će drugome. Ko nekad mojim poljupcima.
Njen glas, njeno čisto telo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zbilja, a možda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav.
Ja sam je u noćima, kao što je ova, držao u svom naručju,
moja se duša ne može pomiriti da sam je izgubio.
Makar ovo bila poslednja bol koju mi zadaje,
a ovi stihovi poslednji koje za nju pišem. “
Nerudina ljubavna poezija predstavlja njegovu najintimniju ispovest, razgovor sa samim sobom, njegov beg u samoću i tišinu. On, kao i Lorka, živi i oseća prirodu. Za njega je priroda kao i ljubav, jednostavna, duboka i čista, ali i nepredvidiva i destruktivna. Njegovi stihovi su njegova lična uverenja, životna iskustva koja je stekao na svojim putovanjima, koji se pod uticajem francuskih nadrealista oslobađaju logike i postaju slobodni izraz njegovog unutrašnjeg bića i pobuda. On sa istom emocijom peva o ljubavi i patnji, dostojanstvu i stradanju, spokoju i smrti.
„Kako li samo ide sat bez žurbe,
tako sigurno da pojede godine,
dani su sitni časovi prolazni,
meseci blede, otkinuti od vremena.
Beže, beže minute natrag, dok u njih
pucaju najpostojaniji topovi,
i odjednom, ostane nam samo još jedna godina,
jedan mesec, pa dan, i smrt je na kalendaru.“
Zahvaljujući velikom uspehu nakon izdavanja zbirke „Dvadeset ljubavnih pesama“ i ugledu koji je uživao među krugovima intelektualne elite, 1927. godine biva imenovan konzulom u Indiji. Nakon Indije, premešten je u Argentinu, a 1934. godine u Španiju. U tim godinama upoznaje velikane španskog kulturnog života Federika Garsija Lorku i Salvadora Dalija sa kojima se sprijateljio, učestvovao u izdavanju književnog časopisa „Zeleni konj“ i priključio antifašističkom pokretu.
„To je pesnik koji je bliži smrti nego filozofiji, bliži bolu nego inteligenciji, bliži krvi nego mastilu. Pesnik pun tajanstvenih glasova koje, srećom, ni on sam ne zna odgonetnuti.“ (F.G.Lorka o Nerudi).
Neruda se u Španiji, iako stranac i diplomata, uključuje u proces delovanja mlade španske političke i revolucionarne misli neposredno pred građanski rat koji je izbio 1936. godine, stajući na stranu republikanaca, kada njegova poezija dobija socijalno-političko ruho. Iste godine u avgustu, fašistički vojnici su streljali Federika Garsija Lorku u Granadi, a po naredbi Frankove Vlade sva Lorkina dela su morala biti uništena. Kao rezultat Nerudinog saosećanja sa španskih narodom, njegovom patnjom, stradanjem i svojom političkom opredeljenošću, 1937. godine, nakon tragične Lorkine smrti, objavljuje „Španiju u srcu“. Lorka je, kao jedna od prvih žrtava fašističkog režima, zasigurno zauzimao veoma važno mesto u životu i mislima Pabla Nerude, a pogođen njegovom smrću Neruda je rekao:
„Federiko Garsija Lorka! Bio je omiljen poput gitare, veseo, melanholičan, prefinjen i jednostavan kao dete, kao sam narod. Ako bismo pažljivo, u svakom deliću Španije tražili nekoga ko bi se prvi žrtvovao, ko bi bio simbol te žrtve, ne bismo mogli naći nikog boljeg od Lorke, jer on predstavlja tu dušu španskog naroda u svojoj bistrini i dubini. Oni koji su hteli da ispale metke u srce svog naroda, u tome su i uspeli, oborivši Lorku.“
Za Nerudu, Lorka je bio simbol stradanja jednog krvavavog i mutnog vremena, simbol reinkarnacije revolucionarnih ideja i borbe za slobodu. Nerudini jasni i javni politički stavovi uslovili su ponovnu intervenciju Vlade u Santijagu i njegov premeštaj iz Španije u Pariz, a zatim u Čile i Meksiko, gde je počeo da piše svoje najvažnije delo „Sveopšti spev“. Ovo delo je Neruda pisao gotovo šest godina.
Za vreme Drugog svetskog rata Neruda je boravio u Čileu, gde se pridružio Komunističkoj partiji, a zbog svojih političkih ubeđenja bio je prinuđen da beži i iz Čilea. Nakon rata, bio je u diplomatskoj misiji u Americi, Evropi i Aziji. Poslednje godine svog života je proveo kao ambasador Čilea u Parizu, odakle se povukao u Isla Negru, u svoj dom u Čileu, gde je 1973. godine, prema zvaničnim podacima, preminuo od raka prostate. Neruda umire dve nedelje pre vojnog udara generala Augusta Pinočea, u kojem je sa vlasti svrgnut njegov bliski prijatelj Salvador Aljende. Poznato je da je Neruda bio kandidat za Čileanskog predsednika, ali se kandidature odrekao upravo u korist Aljendea. Čileansko pravosuđe je 2011. godine otvorilo istragu o smrti Pabla Nerude zbog sumnje da je bio otrovan, ističući da ispitivanje uzroka smrti i okolnosti pod kojima je pesnik preminuo, predstavlja „moralnu obavezu“ ove zemlje.
Pablo Neruda je, do svoje smrti, objavio oko 25 zbirki poezije. Zlatno runo njegovog stvaralaštva predstavlja i zbirka „100 ljubavnih soneta“, a njegov najveći uspeh je Nobelova nagrada za književnost koju je dobio 1971. godine.
„Ako me upitate gde sam bio, moram reći: Događa se.“ Ovaj svet bi bio prazan kupe noćnog voza da se u njemu neki ljudi nisu dogodili, jer put za „Santijago“ zna da bude beskrajno dug.
„Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat' ću te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.“
 
„Ne jadikuj mnogo nad sitnim bolovima, jer bi sudbina mogla početi da te leči – krupnim.”
„Ljubav je tako kratka, a zaborav tako beskrajan.”
„Dvoje srećnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti, rađaju se i umiru više puta dok žive, imaju večnost prirode.”
„Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je reke potopiti.”
„Ljubav je jaka kao smrt.”
„Ko ništa ne zna, mora svemu verovati.”
 
Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina
da osjetim nježnost što izmjeni moju sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.


1 2 3 4 5
 
Ako me zaboraviš

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo drveta,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.
 
Da bi me mogla čuti

DA BI ME MOGLA ČUTI,
riječi su mi
ponekad tanahne
poput tragova galebova na žalu.
Ogrlica, pijani praporac
za tvoje ruke nježne poput grožđa.
Gledam te svoje daleke riječi.
Iako moje, one su ponajviše tvoje.
Poput bršljana penju se u moju drevnu bol.

Penju se tako po vlažnim zidovima.
Zbog tebe se zbiva ta krvava igra.
One bježe iz moga mračnog skrovišta.
Sve ispunjavaš ti, baš sve.

Prije tebe ispunile su samoću koju zauzimaš
i više od tebe navikle su se na moj jad.

Sada hoću da kažu ono što ti želim reći,
da me ti čuješ kako želim da me čuješ.

Vjetar tjeskobe još ih uzvitlati znade.
Uragani snova još ih ponekad obore.
Druge glasove slušaš u mom bolnom glasu.
Plač usta starih, krv molitva drevnih.
Voli me, družice, ne ostavljaj me. Pođi za mnom.
Slijedi me, družice, na tom valu tjeskobe.

Ali riječi se moje tvojom ljubavlju boje.
Sve ispunjavaš ti, baš sve.

Od svih riječi beskonačnu kolajnu pravim
za ruke tvoje bijele, slatke kano grožđe.
 


20 ljubavnih pjesama i jedna očajnikova - Pablo Neruda

LJUBAV KAO SMISAO ČOVJEKOVA
BIVSTVOVANJA
Pablo Neruda je jedan od najvećih svjetskih pjesnika ljubavne poezije, a o tome najbolje svjedoče njegove knjige ljubavnih pjesama i soneta te dakako i ljubavna poezija u drugim njegovim knjigama.
On ljubav izvodi iz zamršenog labirinta čovjekove osame, a spoznaja da je čovjek sâm, otuđen, neshvaćen, odbačen, naprosto zahtijeva traganje za drugim – voljenim bićem, često kroz kušnju, tjeskobu i katarzu, da bi nam ljubav kao jedini pravi izbor otkrila novi čudesan svijet. Njegova dijalektika samoće u svojoj antitezi – ljubavi – postaje smisao postojanja, istinska ljudska vokacija!
Stoga je Neruda poeziji namijenio zadaću da ljubav podari čovjeku putem magijskog vatrometa riječi u kojima je sve sadržano unutar i izvan čovjeka.
Žena u središtu njegove ljubavne poezije postaje vječna tajna, nikad sasvim otkrivena, žena strasna i melankolična, oganj i zebnja, golubica i okrutnica, ali vazda u svojoj duši ljupko stvorenje, dar zemlje nebu.
Neruda u ženi vidi prapočelo života, a u ljubavi i osami kozmički i zemaljski poredak koji je gotovo do savršenstva satkao od ushita i bola kako bismo se prepoznali u vlastitoj raspetosti između erosa i thanatosa.
U pjesnikovih dvadeset ljubavnih pjesama najčešće je izabran suton kao bojno polje na kojem pjesnik vojuje, osvaja svoju ljubljenu više u poesisu nego u praxisu, budući da je njegov ljubavni zov najčešće bez odjeka. Poput očajnika neprestano traži nove riječi kako bi pokrenuo svijet oko sebe u percepciji konkretne ljepote krajolika vlastitom unutarnjom eruptivnom snagom profinjene poetske analize kojom izgrađuje i dovršava gotovo mitski prostor ljubavnog ozračja, prostor sna o ljubavi i sreći.
Očajnikova pjesma na izvjestan način predstavlja sažetak pjesnikove boli iznijete u prethodnih dvadeset ljubavnih pjesama. Pjesnik-očajnik izgubio je ženu koju je volio, doživio ljubavni brodolom i osjetio se sasvim napuštenim poput mornara koga je silni val nakon brodoloma raznio po moru, jer to bi trenutak odlaska, nestanka.
Ovom knjigom Pablo Neruda je utemeljio ljubavnu poetiku neprestano se krećući ljubavnim labirintom sazdanim od zanosa, patnje, bola: otajstvom one druge ljubavne obale na kojoj sidri poljupce, maštarije u poetskoj analizi prepunoj obrata, u vječnoj igri da se voli i da se bude voljen.
Nerudina magijska poetska riječ, snažna i sugestivna, otiskuje otajne poruke koje su osnovci pratemelja čovjekove biti – voljeti i biti voljen. Pjesnik nam nudi polivalentnost čarobnog u brojnim simboličkim kombinacijama crpeći golemu moć španjolskog jezika u pjesničkom izričaju, dok u središte te ljubavne poezije ugrađuje metaforu, pa je njegov pjesnički horizont načičkan eliptičnim sintagmama. Pjesničke slike su potpuno rastvorene i akustične, a stvorena zvučna kompozicija doima se gotovo savršenom.
Čini se da je tako Pablo Neruda dokučio sve ono što u istinskoj ljubavnoj poeziji znači prapočelo i sveobuhvatnost ljubavi u njenoj tajnovitosti, hirovitosti, nesporazumu, vjernosti, kako bismo se prepoznali u najljudskijoj vokaciji.
Jordan Jelić
 


Smrtnim plamom...

Smrtnim plamom svjetlost te oblijeva.
Zamišljenu, blijedu, bolnu
naspram starim elisama sutona
koji se oko tebe vrti.
Nijema je prijateljica moja,
sama u osami ovog samrtnog časa,
a prepuna životã ognja,
istinska nasljednica uništenog dana.
Sa sunca grozd pada na tvoje tamne halje.
Krupno korijenje noći
naglo ti buja iz duše,
i izbijaju stvari u tebi skrivene,
tako da se blijedi i modri svijet
iz tebe upravo rođen, hrani.
Oh, veličanstvena i plodna, i zanosna robinjo,
kruga što crn i zlaćan biva:
uspravna, pokušava i postiže djelo tako živo
da vene njeno cvijeće, a ona se tugom plavi.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top