Pa šta

gost 346714

Veoma poznat
Poruka
14.726
Šta ste to radili, ili uradili u životu, ili šta vam se desilo, pa ste rekli "Pa šta, idemo dalje " ? Da li je za vas bio lak taj prelaz, tj ta odluka ili je ona bila posledica moranja-da uvek moraš ići napred-šta god da je u pitanju
 
Било је ситуација када сам говорила "Па шта, идем даље".

Кад бих пала испит, раскинула са неким, посвађала се са најбољом другарицом ...

Али, било је и ситуација кад бих рекла само "Идем даље", али није било "па шта", него "зашто".

Након таквих ситуација, то питање "зашто" прогања ме и данас.

Без обзира на то што сам кренула даље.

Након тешких животних ломова, ретко ко може да каже само "Па шта".

Али настави даље, јер нема избора.
 
Recimo:
Devojcica od malena ide na coasove pevanje, jer zeli da postane primadonna i peva u milanskoj skali.
Ceo zivot joj je usmeren na ostvarenje te jedne zelje.
I, u jednom trenutku se desi audicija za to mesto - i ona konkurise, ali mesto dobije druga operska pevacica.

I kako sad nastaviti dalje - kad je ceo njen zivot bio stremljenje tom jednom cilju?

Sada mora da se pronadje neki novi smisao....


Uvek se nastavi dalje.... samo ponekad nam treba vise vremena da budemo spremni za dalje.
 
Poslednja izmena:
Recimo:
Devojcica od malena ide na coasove pevanje, jer zeli da postane primadonna i peva u milanskoj skali.
Ceo zivot joj je usmeren na ostvarenje te jedne zelje.
I, u jednom trenutku se desi audicija za to mesto - i ona konkurise, ali mesto dobije druga operska pevacica.

I kako sad nastaviti dalje - kad je ceo njen zivot bio stremljenje tom jednom cilju?

Баш тако.

Тешко да ће моћи тек тако да каже "Па шта", али ће наставити да покушава и кренуће даље.
 
Баш тако.

Тешко да ће моћи тек тако да каже "Па шта", али ће наставити да покушава и кренуће даље.

Da... ali zivot nam pomaze.

Iskrsnu neke nove stvari,ljudi,angazmani...

Zanimljivo je sta se dalje dogodi... Nekom ostane celog zivota zal za "propustenim prilikama" ,
a neko shvati da njegova/njena sreca u stvari nikad i nije bila tamo gde je mislio ;)

Neki stignu tamo gde su zeleli, ali ne dobiju to sto su hteli. ;)
 
Da... ali zivot nam pomaze.

Iskrsnu neke nove stvari,ljudi,angazmani...

Zanimljivo je sta se dalje dogodi... Nekom ostane celog zivota zal za "propustenim prilikama" ,
a neko shvati da njegova/njena sreca u stvari nikad i nije bila tamo gde je mislio ;)

Neki stignu tamo gde su zeleli, ali ne dobiju to sto su hteli. ;)

Живот је сувише кратак да бисмо жалили за пропуштеним приликама.

Ја увек пођем од онога "Ко зна зашто је то добро", јер сам се и сама више пута уверила да све може да се окрене и буде добро, чак иако нисмо сами тако зацртали и желели.

Мада, једно су пропуштене прилике, друго су, као што сам већ рекла, велики ломови и трагедије у животу.
 
Kao u filmu "Stalker".
Kada prodje Zonu, taj tezak, sasvim nepoznat i uvek razlicit put, trazeci sebe, i stigne do kraja, do svojih misli, zelja, nadanja i ljubavi,
kada na kraju dodje do sebe, i dobije moc i pravo da od tog bozanstva zatrazi bilo sta,
covek ne dobija ono sto izgovori, nego samo ono sto iskreno u sebi zeli.
 
Šta ste to radili, ili uradili u životu, ili šta vam se desilo, pa ste rekli "Pa šta, idemo dalje " ? Da li je za vas bio lak taj prelaz, tj ta odluka ili je ona bila posledica moranja-da uvek moraš ići napred-šta god da je u pitanju

Šta god ružno da se desi... Život ide dalje, nećemo se kajati, niti plakati zbog nečega što se desilo. Bar ja kod mene tako. Sve ostavim za sobom i ne osvrćem se previše.
 
Kao u filmu "Stalker".
Kada prodje Zonu, taj tezak, sasvim nepoznat i uvek razlicit put, trazeci sebe, i stigne do kraja, do svojih misli, zelja, nadanja i ljubavi,
kada na kraju dodje do sebe, i dobije moc i pravo da od tog bozanstva zatrazi bilo sta,
covek ne dobija ono sto izgovori, nego samo ono sto iskreno u sebi zeli.



"covek ne dobija ono sto izgovori, nego samo ono sto iskreno u sebi zeli."
upravo to!
svi mi dobijamo na kraju samo to sto nasa bit, sustina zeli i treba.
 
Šta god ružno da se desi... Život ide dalje, nećemo se kajati, niti plakati zbog nečega što se desilo. Bar ja kod mene tako. Sve ostavim za sobom i ne osvrćem se previše.

Slažem se sa tvojim razmišljanjem. Meni su neko prvi prelazi uvek bili laki (npr kad se desi nešto ružno ili neočekivano) i obično sam postupao kako ja mislim da treba u tim situacijama. Ali su me nekako emocijie stizale kasnije, i nije bilo lako kasnije odbraniti se od "samog sebe". U svakom slučaju u tim situacijama sam mislio kako je najbolje postupiti, a tek kasnije su me stizale emocije
 
Slažem se sa tvojim razmišljanjem. Meni su neko prvi prelazi uvek bili laki (npr kad se desi nešto ružno ili neočekivano) i obično sam postupao kako ja mislim da treba u tim situacijama. Ali su me nekako emocijie stizale kasnije, i nije bilo lako kasnije odbraniti se od "samog sebe". U svakom slučaju u tim situacijama sam mislio kako je najbolje postupiti, a tek kasnije su me stizale emocije
I mene isto tako. Doduše, moj mehanizam odbrane je takav da kad se sve ružno izdešava, jednostavno zaboravim na to. Kad me neko zezne, zapamtiću da treba da te se klonim, ali zaboravim šta si mi uradio. Lakše je. Ne trošiš energiju na nepotrebnu mržnju.
 
  • Podržavam
Reactions: Kei
Slažem se sa tvojim razmišljanjem. Meni su neko prvi prelazi uvek bili laki (npr kad se desi nešto ružno ili neočekivano) i obično sam postupao kako ja mislim da treba u tim situacijama. Ali su me nekako emocijie stizale kasnije, i nije bilo lako kasnije odbraniti se od "samog sebe". U svakom slučaju u tim situacijama sam mislio kako je najbolje postupiti, a tek kasnije su me stizale emocije

Potpisujem bold. :aha:
 
napio sam se i skinuo se go u punu kafanu
pa sta.. idemo dalje
dobro nije mi bilo sve jedno sutradan
nisam izlazio 2 nedelje iz kuce

Ovo me podsjeća na jedan događaj,
jedan stariji lik takođe pripit skinuo se pred svima popeo na sto,
stavio toalet papir međ guzove i tražio od drugih da zapale,
fora je bila u tome da on popije na eks pivu dok gori papir a on se u krug okreće, i uspeo je.
A sutradan, kao da nije bilo ništa...
Pa šta.
 
Pa šta ako se skršiš pred 200 ljudi dok te svi gledaju, život ide dalje, zaboraviće se jednog dana :D

Kao što je neko gore rekao, život svakako ide dalje, što prije to prihvatimo to bolje.
 
Pa šta ako se skršiš pred 200 ljudi dok te svi gledaju, život ide dalje, zaboraviće se jednog dana :D

Kao što je neko gore rekao, život svakako ide dalje, što prije to prihvatimo to bolje.

Bože moj, ne bi bio ni prvi ni poslednji put slomiti se pred velikom grupom ljudi... Moja životna priča. Ali to se više i ne smatra blamom. Ako ništa, bar ćeš nekog nasmejati.
 

Back
Top