Osecate li se cesto kao cudak?

Lastavica11

Početnik
Poruka
8
Da li se cesto osecate kao cudak? Kao da ste daleko od "normalne" osobe? Sta cini sa se tako osecate? Hajde da navedemo neke situacije u kojima se osecamo kao cudaci. Sta uopste drugi podrazumevaju pod recju "cudak" "osobenjak", "ekscentrik' i slicno kada tim recima nazivaju druge? Kakva su vasa merila "normalnosti"? Dobrodosli su komentari svih 'cudaka' i onih koji druge smatraju 'cudacima'!
 
Da li se cesto osecate kao cudak? Kao da ste daleko od "normalne" osobe? Sta cini sa se tako osecate? Hajde da navedemo neke situacije u kojima se osecamo kao cudaci. Sta uopste drugi podrazumevaju pod recju "cudak" "osobenjak", "ekscentrik' i slicno kada tim recima nazivaju druge? Kakva su vasa merila "normalnosti"? Dobrodosli su komentari svih 'cudaka' i onih koji druge smatraju 'cudacima'!

ma batali ti te priče, nego da se udaš i rađaš decu, da postaneš čovek. :lol:

osobenjak je osoba koja po nečem odudara od mase, koja se ne uklapa... izložen je pogledima, ogovaranju, izbegavanju
 
Da li se cesto osecate kao cudak? Kao da ste daleko od "normalne" osobe? Sta cini sa se tako osecate? Hajde da navedemo neke situacije u kojima se osecamo kao cudaci. Sta uopste drugi podrazumevaju pod recju "cudak" "osobenjak", "ekscentrik' i slicno kada tim recima nazivaju druge? Kakva su vasa merila "normalnosti"? Dobrodosli su komentari svih 'cudaka' i onih koji druge smatraju 'cudacima'!

Celog zivota ces imati problem sa mediokritetima, nekada ces i ti biti medeju njima. Imaces i prilike da ti to bude jedini pravac koji te izvlaci iz loseg trenutka. Medjutim, cudak je samo onaj ko nikad nema potrebu da bude deo gomile, ne samo u trenutcima kada se oseca mocno, nego nikada.
Biti cudak nije ni lako ni dobro za one koji nemaju moci ni zelje da zive sami.
 
Recimo ovako, ako nemate kontakt sa okolinom u smislu nije vam normalno sto je njima ili nije vas ni briga sto polovina ne misli isto kao glasnogovornik,
normalno je da se osecate "posebnim" narocito, ako bas zelite da istaknete svoju posebnost.
Ovo o cemu pisete je vas licni osecaj zbog same zelje da ne pripadate gomili.
Stvarni cudaci su ljudi koje drugi tu svrstaju, a njima je nevazno sta masa misli ili govori i od njih treba uzeti samo jedno, potrebu da mislis svojom glavom, ali ne i da se sa njima poistovecujes.
 
Najjači su ovi koji misle da su ekscentrici po oblačenju i šminkanju. Najveći stepen umišljenosti sigurno. Šta znači biti čudan? Većina vas "čudnih" bi se klanjala Van Goga i verovatno pljunula na njega za njegova života tj. ismevala ga, kao i sve "čudne". Ne postoji poseban oblik čudnog. To samo znači da čovek odudara od okoline tj. od ustaljenog a to može da bude na hiljadu načina. Samim svojim ponašanjem ili životom privlači poglede okoline jer izaziva strah u istoj. Nisu navikli na nešto slično tome, pa ili ga se klanjaju ili ga ubijaju. Niko od vas nije " čudan", vi želite da se osećate posebnim pa dajete sebi epitet "čudnog" jer kao odskačete od okoline ali kada bi zagrebali površinu, videli bi da se ne razlikujete od svoje okoline. Završavate njihove škole, radite njihove poslove, u suštini ste isti, i umirete isto. Najbitnije stvari vas čine istim, šta je tu onda čudno? Ništa. Samo želite da budete posebni, da vas ljudi gledaju onako kako vi gledate sebe(umišljeno).
 
Imam jedan dobar primer...

Sasvim pristojni i "prosecni" momci iz sveta kosarke koji u normalnim mediokritetskim

okolnostima videci da redovnim putem nikad nece postati ono sto znaju da jesu, najbolji,

nadju slicne, iskljuce ceo sistem srpske kosarke u kojoj vlada iskljuucivo novac, i naprave

svoje takmicenje u Basketu. Takvi cudaci doteraju do olimpijskog takmicenja i svetski poznatih imena, sasvim sporednim putem, ako je to merilo uspeha.
 
Mislim da smo malo skrenuli sa teme ili nisam dovoljno 'precizno',ako je to uopste moguce objasnila temu. Ne mislim da je neko cudak ako se oblaci drugacije ili upada u oci zbog svog imidza. Mislim prvenstveno na to kako se osoba oseca u dodiru sa okolinom i kako ona sama reaguje na to i kako je okolina dozivljava. Imala sam situacije da su me druge osobe smatrale cudakinjom i osobenjakinjom i puno puta onaj osecaj kao da sam 'pala sa Marsa' kad razgovaram sa drugima, a pri tom ni ne kazem sve sto mi je na umu. Ne oblacim de nista upadljivo, vec naprotiv, isuvise jednostavno, ne mislim da privlacim narocito paznju okoline, samo se nekad zapitam zasto me ljudi dozivljavaju cudnom i ne samo mene, vec I druge. Volela bih da cujem i tudja iskustva. I, definitivno se ne bih podsmevala Van Goga. Nekako uvek posmatram coveka kroz njegova dela i zadivim se mnogim ljudima koji odluce da zive nekim nesvakidasnjim tipom zivota. Medium, ne ubrajam sebe u iste, naprotiv zivim prilicno izolovano i neupadljivo. Da li i vi cesto osecate da vas sredina ne razume? Mislim pod tim na krug ljudi koji vas okruzuje i sa kojim se srecete, bez obzira koliko su ucestali ti kontakti.
 
Mislim da smo malo skrenuli sa teme ili nisam dovoljno 'precizno',ako je to uopste moguce objasnila temu. Ne mislim da je neko cudak ako se oblaci drugacije ili upada u oci zbog svog imidza. Mislim prvenstveno na to kako se osoba oseca u dodiru sa okolinom i kako ona sama reaguje na to i kako je okolina dozivljava. Imala sam situacije da su me druge osobe smatrale cudakinjom i osobenjakinjom i puno puta onaj osecaj kao da sam 'pala sa Marsa' kad razgovaram sa drugima, a pri tom ni ne kazem sve sto mi je na umu. Ne oblacim de nista upadljivo, vec naprotiv, isuvise jednostavno, ne mislim da privlacim narocito paznju okoline, samo se nekad zapitam zasto me ljudi dozivljavaju cudnom i ne samo mene, vec I druge. Volela bih da cujem i tudja iskustva. I, definitivno se ne bih podsmevala Van Goga. Nekako uvek posmatram coveka kroz njegova dela i zadivim se mnogim ljudima koji odluce da zive nekim nesvakidasnjim tipom zivota. Medium, ne ubrajam sebe u iste, naprotiv zivim prilicno izolovano i neupadljivo. Da li i vi cesto osecate da vas sredina ne razume? Mislim pod tim na krug ljudi koji vas okruzuje i sa kojim se srecete, bez obzira koliko su ucestali ti kontakti.

Očigledno da sebi, a i društvu tj okolini nisi pružila šansu da se sve isfiltrira, taj osećaj ,,pala s Marasa" je najčešća faraza, a na ovom svetu ne postoji ljudsko biće koje za sebe ne može pronaći bar mali kružok istomišljenika, ako već strahuje od ljudi koji mu nisu istomišljenici, tj povezivanja sa takvima, što je takođe normalan proces sazrevanja.
Sve ostalo, takav način razmišljanja, za nekoga ko je prošao adolescenciju ustvari je alarmantna situacija.
 
Lepa tema, da se raspišem. Ne znam da li imate osećaj (neko od vas) da će glava da vam ekslopdira :D Budimo realni, ljudi kada su sami, na primer u sobi, kući, stanu, ponasaju se slobodnije. Još ako rade nešto zanimljivo na kompjuteru, pa često ako urade nešto lepo i zanimljivo, ispolje usklik radosti. Ja na primer trljam ruke, pevam pesme naopako i pištim kao ker :D kad na primer provalim kako neki programski kod radi. Pa često i popričam i otklonim neke nedoumice. I desi se da posle toga izadjem na ulicu i još me drzi neki lep osecaj. I onda dozivim dezavu, pa se pitam jel ja to po ulici pricam sam sa sobom, ili je to samo u glavi. Čudan osecaj. Ja znam kad sam bio mali, bilo je ljudi koji setaju ulicom i pricaju sami sa sobom. I ako sam ih poznavao, siguran sam u to da im to nikad niko nije rekao. Na primer: "Ej čoveče, pričaš sam sa sobom" :) Tako da se sad i ja pitam, jer to moje misli kuljaju po glavi, ili stvarno pravim kerefeke po ulici.
 
Ne mislim na spoljasnju 'cudnost',vec pre na to kad se kao licnost osecate cudni, kao da su oko vas svi 'normalni', a vi y mnogo cemu mislite drugacije. Koja su merila normalnosti?

Merila normalnosti su raznolika. Mozemo ih ukratko podeliti na biolosko-fizioloska tj zdravstvena, zatim na religijska, na socijalno-tradicionalisticki utemeljena. U ova poslednja dva spada i takozvani moral i moralno vaspitanje.

Ova poslednja dva merila normalnosti se menjaju kako se menja drustvo, ideologija, religija, zakoni, propisi, nacin vaspitavanja mladih jedinki itd. Oni i nisu mnogo bitni, fizioloski gledano, dok naravno da jesu bitni za uklapanje u sistem i celinu, a upravo je bioloska potreba coveka tj homo sapiens sapiensa, kakvo mu je pravi ime, da bude uklopljen dobro u grupu i da tezi ka sto vecoj lestvici u toj grupi. Izuzimanje iz toga je skoro pa najveca bol za coveka...da ne bude deo grupe. Jer je nekada davno, pre mnogo godina to upravo bio razlog da li ces preziveti u prirodi ili ne. Ako si odbacen - umires i ne prenosis svoj DNK lanac dalje.

Da se vratim na biolosko-fizioloska, evolutivna, medicinska ili zdravstvena merila normalnosti. To je mnogo bitnija kategorija, jer je ona u nama vec milionima godina i veoma slabo se menja, vidis i sama da i dalje imamo razne primitivne nagone i teznje, koje moramo da zadovoljimo iako su mnogo puta u sukobu sa racionalnim, moralnim, verskim, tj socio-kulturoloskim merilima vrednosti i normalnosti. Onda se desavaju konflikti licnosti.
Ove ostale kategorije merila normalnosti su nastale relativno skoro i relativno brzo se menjaju i zamenjuju drugima.

Pogledaj samo primer LGBT. Prvo je to bilo prirodno sto i jeste...Milionima godina. Onda je bilo to i ok i u staroj Grckoj i Rimu. Onda dolazi izvitopereno Hriscanstvo koje smislja "pravila i norme" totalno bolesno i nebulozno i to proglasava za greh, dok nam ironicno nude netacnu i naucno pogresnu pricu da smo svi nastali iz incesta tri sina Adama i Eve? I posle kazu da je imati drugaciji varijetet sexualnosti (lgbt) nesto lose i bolesno cudno, a sta nam ponudili oni - 100 puta bolesnijus tvar - da smo nastali iz incesta. I ni manje ni vise iz incesta prva 3 sina Adama i Eve, a druga zenska bica nisu spominjana koliko se secam.
Onda Hriscanstvo gura te takve bolesne ideje o tim ljudima, i cak se to odrazava i na mladu nauku - psihijatriju - koja ih proglasava bolesnim. Hrist je zamerio boga Zevsa i Ra, i sada je to bolest...
I onda 1973. godine konacno napreduje mlada nauka psihijatrija i psihologija, te se uvidja da to nije nikakva bolest, jer nikako ne osposobljava ljude zdravstveno niti ih remeti i otkriva se citav naucni spektar objasnjenja zasto su takvi kakvi su, a opaza se i podatak da je preko ko zna koliko hiljada zivotinjskih vrsta takodje hetero, bi i homosexualno.

Danas je to normalno i nije cudno.

Slican primer ti je i o "cudacima" koji su levoruki, ili pak imaju ridju kosu, pogotovo zene. Takve zene su se spaljivale i ubijale u srednjem veku, misleci se za njih da su vestice. Kada zena dobije PMS i pocne da pravi "male ludosti" i postane malo emotivno nestabilna i rastrojena usled hormona, nju bi okrivili i proglasili za "vesticu" a glavni dokaz bi im bio njena crvena tj ridja kosa i eto ponasanje koje nije pokorno, smerno, tj zena se nesto pozalila i pustila glas.

Levoruke su isto fizicki kaznjavali - i to do skora, cak nase bake i deke pa i necije mame i tate su bili u obrazovnom sistemu muceni, fizicki je vrseno nasilje nad njima - udarani po ruci, vezivani, kako "ne bi bili cudaci i pisali levom rukom".
To je za neke bila bolest i izvitoperenje, uzas, greh, nesto pogresno nenormalno...

Da li polako uvidjas koliko je zaista ta kategorija normalno/nenormalno diskutabilna i podlozna dubljem razgledanju za koje je potrebna dubinska psihoanaliza koja ukljucuje razne faktore i uglove gledanja - i prirodno ustanovljene i vestacki napravljene socijalno-kulturalne konstrukte, pa onda imamo tu i ideologije, politike, religije, sve zivo, hiljadu varijabli koje uticu na krajnju odrednicu - "Evo ovo je normalno evo ovo nije".

Eto dao sam ti neke primere da bi shvatila lakse.

Da se vratim na bioloski, deo merila...Genetika...Urodjenost...Anatomija, fiziologija coveka...Evolutivna psihologija...Biohemija...Sve ove nauke mogu da objasne bioloska merila normalnosti.

Ono sto u danasnjoj modernoj psihijatriji i psihopatologiji imamo, a sto bi opisivalo "cudne ljude" koji su zaista cudni toliko da ulaze u patologiju su : 1) Shizoidni i 2) shizotipni poremecaji licnosti.

Jos jedan dalji stepenik od toga je naravno shizofrenija, totalni gubitak s realnoscu, sumanute ideje i luda ponasanja.

Ova 2 nabrojana poremecaja licnosti bas laicki mogu da se nazovu " poremeceni osobenjaci, cudaci, nenormalni ljudi koji se cudno ponasaju".

No, obicnim ljudima svasta moze da bude cudno, iz tog dela psihopatologije ljudi, pa tako zapravo svaki poremecaj licnosti ili pak bilo koji neuroticni ili psihoticni poremecaj moze u nama izazvati osecaj da je ta osoba "cudna, nenormalna, osobenjak".

Dakle cudan bi mogao biti i neko sa zavisnim poremecajem licnosti i sa izbegavajucim poremecajem licnosti... Da ne pricam koliko su cudne zene sa histrionicnim poremecajem licnosti (dramaturgija, nestabilnost, ludiranja) ili npr sa granicnim poremecajem licnosti (slicno kao i histrion - nestabilnost u odnosima, satanizacije i idealizacije, patoloska ljubomora, konzumiranje raznih supstanci i zloupotreba, impulsivnost), ili npr muskarci sa narcisoidnim poremecajem licnosti (musksarci zbog kojih zene pate u ljubavnim odnosima), ili pak muskarci sa antisocijalnim poremecajem licnosti (sociopate, psihopate itd, mada i zene su podjednako u toj kategoriji).

Da ne pricam cudnovatost i nenormalnost osobe sa paranoidnim poremecajem licnosti.....

Merila za normalnost, tj bioloska, evo npr ako se uhvatimo ove psihopatologije nabrojane su sagledavanja da li i ako da, koliko tacno to nesto ometa funkcionisanje osobe. Funkcionisanje prvo na fizioloskom, zdravstvenom nivou (uzimanje hrane, spavanje, sex, rad organa posebno srca, creva, mozga itd). Zatim funkcionisanje u socijalnoj sredini, medjuljudski odnosi, pa onda radna sposobnost i mogucnost za radno funkcionisanje, sposobnost za uklapanje u drustvo u celinu i njegove vrednosti itd.

Postoje kriterijumi u psihijatriji, po vodicu da dijagnostikovanje poremecaja i bolesti...Recimo od 7-8 kriterijuma ako ispunjavas 4 i ako su duzi recimo od 2 meseca, dobices dijagnozu...da si "cudna i nenormalna", odn dijagnozu nekog poremecaja licnosti ili par neuroticnog poremecaja, redje psihoticnog.

Naravno postoje osobe i situacije koje se prelivaju iz poremecaja u poremecaj, mogu sadrzati i elemente vise njih, a postoje i one na granici, kada je izrazito tesko dati im tacnu dijagnozu i uopste im dati dijagnozu, jer su tu negde na granici, nije bas moralno ni opravdano i da im das dijagnozu i lecis ih, posebno lekovima (ali je psihoterapija super), dok god im se ne pogorsa stanje i ne izbace telesnu simptomatologiju, a opet vidis da nisu bas sve skroz okej, a to i oni sami instinktivno znaju i osecaju.

Npr kao i ti. Naravno, to osecanje unutar sebe moze biti samo razvojni period mlade osobe. Moze biti i nakupljen akumuliran stres pa je malo poljuljao identitet osobe i samopouzdanje. Ali moze biti simptom i depersonalizacije tj depersonalizacija moze biti simptom panicnog poremecaja, odn neuroze osobe, neuroticnog reagovanja, sto je dobra podloga za nastanak mentalnih tegoba i bolesti.

Drago mi je da si otvorila ovu temu i da istrazujes sebe, unutrasnjoj sebe, to se u psihologiji zove introspekcija....I definitivno imas potrebu za necim - ili te nesto muci i ovo je tvoj vid borbe i otkrivanja, ili zelis da se uklopis u sredinu oko sebe, a malo teze ti ide. :).

Nadam se da si zadovoljna odgovorom pa ako te nesto zanima ti napisi....I bilo bi zgodno da otprilike znamo tvoje godine, da bi odmah u startu znali kako razmisljas i koliko imas zivotnog iskustva i slicno. Jer osoba od npr 20 i 40 godina ne razmisljaju isto, nisu isto prosli, nemaju isto iskustvo zivotno, i rasli su i razvijali se u drugacijim sistemima vrednosti, drugaciji su bili pritisci i medija i drustva i politike i obrazovnog sistema, sve je drugacije.

Pozdrav, bRu.
 

Back
Top