Eh, a ovaj moj potpuno suprotno...boluje od sindroma "Nije mi ništa"

Koliko god da mu je loše, on radi, sve obaveze završava, pa još natovari i dodatne, valjda da dokaže da može.
Jednom je ustao naglo ujutru, a bio već par dana sav kilav, stigao ga umor i stres, i zamanta mu se, padne i razbije glavu na ivicu stola. Jedva sam ga rasvestila. Naravno, nije hteo ni da čuje ni za lekara (makar šivenje) niti da ostane kod kuće, zaprao čovek onu krv, nalepio neki božemesačuvaj veliki flaster i otišao kolima na posao, čak nije dao da ga ja odvezem. "Ma, nije mi ništa, šta se opterećuješ, čuvaj živce"

Džigericu mi pojede.