poslovicno srpsko pamcenje: ... zaboravljamo sve sankcije, sve restrikcije, hladnocu, inflaciju, glad. empatija na delu. ima se-moze se...
O čemu ti to? Sasvim je moralno prihvatljivo da se
oruđu onih koji su to što nabrajaš
radili Srbiji priredi baš to
isto, with vengeance. Getting taste of one’s own medicine
by proxy is the next best option after the real thing. Nemoralno je i potpuno neprihvatljivo prema Srbiji zarad interesa onih koji to isto radili izmucenoj i uništenoj Srbiji sazaljevati njihovo
voljno oruđe, to osećaš i svesno igraš na empatiju da ne bi morao da iznosiš stvarne razloge zbog kojih podržavaš Ukre. Kao da bajke sa N1, Nova S, CNN & BBC mogu da naškode Rusima. Odabrao si narativ onih koji obećavaju spasenje pomoću “članstva u EU”, iako i sami znaju da toga neće biti za života ove generacije, ukoliko EU uopšte uspe da preživi narastanje kineske moći.
Pre apelovanja na empatiju proveriti šta znači “zero sum game”, geopolitika zna samo za to i za odnose snaga, ne zanimaju je sudbine, želje i nadanja pojedinca, kao što uostalom nisu ni devedesetih.
Zapad uživljen u svoju svemoć nema baš nikakvih motiva da popušta nekoj tamo Srbiji. Paradoksalno, samo potpun vojnički poraz Ukrajine uz neizbežan kompletan slom države i društva, uz sve što sledi poraženim narodima može da utiče na Zapad da se doseti da “prijem u EU” nije nikakav “proces” nego stvar političke volje i proste odluke. Svaki ishod rata u Ukrajini koji budu sebi mogli da predstave kao bilo kakvu pobedu i makar simboličku potvrdu status quo ante znači samo nove i nove “predstavnike”, “procese”, “mehanizme”, presedane na koje niko ne sme da se poziva i slično, do u nedogled.
Da li ti je palo na pamet da ono što ti viri iz oka sa pogledom deteta koje traži empatiju prema Ukrajini, taj fatalni “prijem Srbije u EU” sa strane liči na šahovsku partiju dva deteta od kojih je jedno ostalo bez figura, samo sa kraljem na tabli, a drugo čak sa konjem i lovcem? Dete koje “pobeđuje” ne ume da matira ni sa krajicom prednosti, algoritam se ne zna, slabije oseća da se izvuklo i tvrdoglavo neće da ide ni blizu onog jedinog fatalnog polja na kom je mat uopšte moguć, kao da i “pobednik” uopšte ume da ga pokaže, mrcvarenje traje u nedogled, bitno duže nego što je trebalo da se uopšte dotle dođe. Da ne dužim, svakom svoje, meni na kraju krajeva treba da bude svejedno, ali nije.
Greetings from The Land of the Free!