Slazem se sa Mimom sto se tice toga da ne dozvoljavam vise da me iznervira nesto na sta ne mogu da uticem,sto umem sa vise strpljenja da cekam u redovima,guzvama....kad se setim hemoterapije i ono nikad kraja sedenja sa igletinom u nikakvoj,sto puta busenoj veni,sa onim smradom citostatika od koga mi se i sad na samu pomisao zeludac prevrce

Deca su velika,nisam ih mnogo smarala,nisu ni jednog momenta zbog mene bili nesto jako zabrinuti(bar je tako delovalo)
Stariji me vozio na sve hemoterapije,strpljivo cekao u autu satima,vracao kuci trudeci se da me nasmeje vicevima....prvi put su svi,bukvalno svi,odreagovali burno kad sam prosli mesec imala tu magnetnu zbog sumnje ne recidiv i srce mi se cepalo zbog dece

Zato sam promenila mnoge navike,tolerantnija sam prema deci,muzu,ali samo prema njima,otkacila sam mnoge ne bitne ljude iz svog zivota,mnogo mi je lepse bez tog laznog prijateljstva i resila sam da zivim punim plucima jer imala sam dobru lekciju i jos sam potrebna svojoj deci,normalna

Drzite se i samo hrabro napred

zivot je pred nama a zivot je lep...reko Dzoni Dep