Postoji niz knjiga koje volim i čuvam poput najvećih dragocenosti.
Izdvojila bih
Erazma Roterdamskog - Pohvala ludosti, komplet knjiga
Ive Andrića koji je zaostavština mog Deke, te ima ogromnu sentimentalnu vrednost, zatim,
Sto godina samoće - G. G. Markes, Derviš i smrt - M. Selimović, nekolicina
Židovih dela,
Bele noći Dostojevskog (te iako ne preferiram ovog pisca, čežnjivo čuvam knjigu jer je pripadala nekom meni dragom. Volim patinu vremena na njoj jer je izuzetno stara).
Iskreno volim i čuvam knjige koje su mi važne zbog posvete kojom su ukrašene. I među takvim knjigama imam miljenice jer su poklon dragih osoba i na prvoj stranici one srcem progovaraju.
Setno čuvam i najdraže knjige koje obojiše dane mog detinjstva, izdvojila bih
Dečake Pavlove ulice, Družinu Sinjeg galeba, Beskrajnu priču, Ježevu kućicu, Moju zlatnu dolinu,
Plavi kaputić... Niz je dugačak.
Bilo da sam ih lično kupila, pronašla na policama među šarenolikom ponudom neke blistave knjižare, ili pronašla, poput zaboravljenog bisera, u antikvarnicama, bilo da sam ih nasledila, da su se s generacije na generaciju prenosile kroz porodicu, ili sam ih dobila kao poklon, kao izraz najdublje pažnje, sve te knjige volim dušom.
